Oglasi

Kako je tuđa muka ujedinila Balkance

Za razliku od Bugara i njihovog nečovječnog odnosa prema izbjeglicama, zemlje Balkana iskazuju drugu sliku.
Za razliku od balkanskih zemalja, izbjeglice u Bugarskoj trpe pljačke, psihičko i fizičko maltretiranje Stefan Pejović/Ustupljeno Al Jazeeri

Piše: Stefan Pejović

Naš posljednji „izlet“ na teren desio se tik prije nego što su vlasti Grčke i Makedonije (čitaj: EU) odlučile zatvoriti svoja vrata svim ljudima koji nisu u SIA kategoriji. Pitate se šta je SIA?

Ta skraćenica nije neka nova humanitarna procedura niti ime neke nove vize ili olakšanog pristupa zemljama EU-a za sve koji su u svojim zemljama na neki način pogođeni ratom.

Ne, to prosto znači Syrians, Iraqis, Afghans. Ako niste pripadnik „Siauxa“ - morate ostati na mjestu na kojem ste se zatekli. No, o odlukama čiju cijenu plaćaju ni-manje-ni-više ugnjetavani narodi zemalja sjeverne Afrike i zapadne Azije, nekom drugom prilikom.

Prije svega ću napomenuti da je ovaj put bio bitno drugačiji od svih prethodnih; za razliku od „hands-on“ pristupa u dosadašnjim volonterskim akcijama, sada smo bili u eskort-modu, odnosno služili smo kao prevodioci, vozači i uopšte pomoćnici delegaciji parlamentaraca Evropskog parlamenta iz Ujedinjene ljevice (GUE/NGL), koju su, među ostalima, činili Malin Bjork, Joao Ferreira i Josu Juaristi.

Jedan od primarnih razloga što sam prihvatio ovu (nezahvalnu) ulogu jeste činjenica da ćemo imati pristup svim kampovima na „Balkanskoj ruti“. To je, priznaćete, idealna prilika da čovjek iz prve ruke dobije informacije i uvjeri se u stanje na terenu.

Bugarska: Pljačke, psihičko i fizičko maltretiranje

Ruta kojom smo išli je kako slijedi: Sarajevo - Skoplje - Eidomeni  - Đevđelija  - Tabanovce - Miratovac - Preševo - Niš - Dimitrovgrad - Beograd - Šid - Slavonski Brod - Zagreb - Sarajevo.

Zamorno, naporno, ali i produktivno. Zapravo, vrlo produktivno, a što sam saznao tek nekoliko sedmica nakon puta.

Ali krenimo od najbitnijih podataka: kampovi su, za razliku od onoga što smo vidjeli prije, vrlo pristojni. Službe rade svoj posao onoliko koliko je to moguće u trenutnim okolnostima.

Ako vam pola miliona ljudi prođe kroz grad veličine Preševa (15.000 stanovnika) u samo tri mjeseca, postaje jasno da je to logistička noćna mora. I niko ne spori da ima problema, korumpiranih policajaca i službenika, nervoznih volontera, besposlenih predstavnika međunarodnih organizacija i polupijanih vozača.

Ali ako se u obzir uzme količina ljudi i logistička moć zemalja regiona i realne okolnosti, mislim da su stvari zaista na nivou koji je trenutno najbolji mogući.

Neću pisati o svakom kampu pojedinačno, objašnjavati prilike i broj izbjeglica u svakom od njih; podaci o navedenom su dostupni na svim ozbiljnim news-portalima i grupama na socijalnim mrežama koje se bave izbjeglicama.

Dvije stvari su me, istinski, dirnule - jedna je očekivana, druga, pak, neočekivana i to želim podijeliti sa vama.

Krenuću od očekivane, a to je Bugarska.

Kada kažem „očekivana“, mislim prije svega na stravična svjedočenja izbjeglica koje su, nakon Turske, odlučile put nastaviti kroz Bugarsku i dalje.

Od pljačke, psihičkog i fizičkog maltretiranja, do puštanja policijskih pasa na ljude i činjenice da bugarski lovci na granici „pomažu“ (bez korištenja oružja, doduše) tamošnjoj policiji da hvata očajnike koji ne znaju ni gdje su, a kamoli gdje idu.

Komandant prihvatnog kampa MUP-a Srbije u Dimitrovgradu, na granici sa Bugarskom, odbija komentarisati bilo kakve navode o ponašanju bugarskih kolega.

Autohtona balkanska genijalnost

Kaže da niko ništa nije zvanično prijavio i da mu je jasno da ljudi i nemaju vremena da se time bave - žele nastaviti sa svojim putovanjem - kao da mu je jasno i da u policiji ima, kako reče, „svega“.

Oxfam, poznata međunarodna organizacija, ranije je objavila izvještaj na svom web-sajtu o torturama koje su u Bugarskoj - napomenuću, članici EU-a - prošle izbjeglice.

Grupa od 15-ak Afganistanaca koju smo sreli u kampu u Dimitrovgradu, osim što su prestravljeni, puni su priča upravo o ponašanju bugarske policije.

Koga zanima, svoje istraživanje može nastaviti na Oxfamovom ili web-sajtu neke druge organizacije koja se bavi humanitarnim i radom u korist poboljšanja ljudskih prava, a mi ćemo Bugare, zasad, ostaviti po strani i preći na neočekivani dio priče.

A to je Balkan, njegovi usponi, padovi, čudna kob i vječita nadljudska, nebeska snaga koja se upinje da zbliži stanovnike ovog divnog poluostrva nakon što bi se oni - krvlju i uvredama - razdvojili.

Šid je jedan od primjera autohtone balkanske genijalnosti koja, kao i uvijek, graniči sa ludilom. Dakle, taj mali pogranični grad, lociran u Srbiji, a od Vukovara udaljen 40-ak kilometara, mjesto je gdje se iskrcavaju autobusi krcati izbjeglicama iz Preševa, nakon 500 kilometara duge vožnje.

U Šidu zatim izbjeglice čeka voz (vlak!) Hrvatskih željeznica, sa sve hrvatskom lokomotivom. Ko je putovao Balkanom u vozovima, zna da je inače nemoguće da lokomotive prelaze državnu granicu.

Ispred vagona sa oznakama HŽ zajedno stoje pripadnici MUP-a Republike Hrvatske i MUP-a Republike Srbije.

Prije nego što izbjeglice mogu ući u voz, hrvatski policajci im pregledaju ćirilične (!) potvrde koje im je izdala Republika Srbija u Preševu, a u kojima stoji da imaju 72 sata ili da napuste teritoriju te zemlje ili da traže azil u nekom od pet posebnih centara u Srbiji.

Ako su papiri u redu, hrvatska policija ih pušta u vagone. Srpski policajci se smješkaju i stoje rame uz rame sa svojim hrvatskim kolegama.

Začuđen ja, začuđeni i članovi delegacije Evropskog parlamenta zato što sam ja začuđen, a začudio se i lokalni komandir MUP-a Srbije kada sam ga pitao kako je moguće da dojučerašnji protivnici (vukovarska regija, rat) sada stoje rame uz rame, smješkaju se i zajedno rade veliki i sjajan posao.

"Pa znaju se više od dvadeset godina", odgovara komandir začuđen mojim pitanjem.

'Frka' u Briselu zbog odnosa Bugara

Voz kreće ka Slavonskom Brodu, u sjajan i dobro opremljen kamp, koji je najveći na „Balkanskoj ruti“.

Policajci ćaskaju, parlamentarci fotografišu, ja se radujem.

A začuđeno sam, nakon nekoliko sedmica, čitao na web-stranici Evropskog parlamenta čitavu „frku“ koju su podigli članovi delegacije sa kojom smo boravili, a upravo zbog Bugara i njihovog nečovječnog odnosa prema stradalnicima našeg doba. 

Sredinom decembra je, uz termin „upotreba sile“ u naslovu, održana plenarna debata o odnosu prema tražiocima azila u Evropskom parlamentu.

Možda ne zvuči kao nešto veliko, ali za razliku od dosadašnje šutnje bugarskih vlasti i „pranja ruku“ raznih međunarodnih agencija i organizacija, to je ipak - nešto.

Napomenuću da je i jedan poslanik iz Bugarske burno reagovao na izlaganje jednog od članova delegacije koji je boravio na Balkanu. Osim navedenog, i brojni drugi mehanizmi su pokrenuti kako bi se konačno stalo u kraj (navodnoj?) torturi.

Ako se nekada pitate zbog čega nešto radite - sačekajte malo. Treba vremena dok sjeme isklija.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.