Predsjednik Hrvatskog sabora i nekoliko hrvatskih ministara nedjelju i ponedjeljak proveli su u Engleskoj. Paradirali su svečanom ložom Wimbledona, u društvu krunjenih glava, a neki su bogme sa sobom poveli i djecu. Glupo je da službeni i besplatni vladin avion badava leti poluprazan. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović naslikavala se u Salzburgu, a premijer Andrej Plenković pred kamerama Hrvatske radiotelevizije, gdje je iz kožne fotelje nešto baljezgao o uspjesima svog HDZ-a.
U isto vrijeme vatra je doslovno gutala Split, drugi najveći grad u državi.
Ne radi se o pretjerivanju: ‘majka svih požara’, kako je prozvana kataklizma koja je ovog tjedna snašla srce Dalmacije, u gluho doba noći stidljivo je krenula iz dvadesetak kilometara udaljenog mjestašca Tugare, da bi se nošena orkanskom burom, konfiguracijom terena i zapaljivim tlom vrlo brzo razgoropadila i gazila sve pred sobom. Ničice su padali Srinjine, Sitno Donje, Sitno Gornje, Žrnovnica i ostali, široj javnosti mahom nepoznati toponimi, a u stvarnosti splitska predgrađa smještena u čudesnom, zelenom ambijentu između dvaju planina koja stvaraju prirodan klanac prema samom splitskom poluotoku.
Nije, kažemo, pretjerivanje: u roku manjem od jednog dana stvorili su se prizori ravni onima iz filmova katastrofe. Vatra je surovo napredovala sve do središta konglomeracije s oko 400.00 stanovnika, elegantno je prešla preko eko-bombe u obliku odlagališta smeća, doslovno pokucala pred vrata sedam stambenih nebodera, pa još prekinula dovod struje i vode.
Sam Split potpuno je nadvio teški crni oblak i jezivi crni snijeg, a kao da to nije dosta – oba izlaza iz grada bila su ili zatvorena, ili potpuno blokirana. Atmosfera straha i osjećaj bespomoćnosti kao u najcrnja ratna vremena: čekalo se još samo da to smetlište eksplodira, pa da se svi skupa ukrcaju na trajekte ili brodove i zapute u izbjeglištvo prema Braču, Hvaru ili Italiji.
Ispod površine tinja – i na požarištu, i u dušama
Državni vrh, rekli smo već, imao je druge prioritete. Kad se idućeg jutra napokon nacrtao u Splitu, premijer Plenković zaključio je da je ovaj požar ‘interesantan jer je stigao do grada’ i ‘atraktivan jer se radi baš o Splitu’. Mašala. Na svakom koraku njegova puta – barem ondje gdje je provorio glavom iz svoje kolone blindiranih crnih limuzina – dočekalo ga je mrmorenje ili otvoreno negodovanje, a bolje nije prošla ni sama predsjednica za kojom se vikalo ‘Je li vas sram?’.
Nije im to teško palo: jedno za drugim ukrcavalo se na onaj isti službeni vladin avion i odlepršalo prema Zagrebu – ali odvojenim letovima, naravno, jer se nalaze u nekakvoj tradicionalnoj svađi. Iza sebe su ostavili garavi i čađavi Split.
Ovako ukratko izgleda kronologija ovotjedne vatrene katastrofe u Dalmaciji, gledana tek iz krute prizme novinskog izvještača. Dometnut ćemo još i da ljudskih žrtava nema, izuzev jednog nesretnog gospodina kojemu je srce otkazalo na prizor njegovih maslina u plamenu, dok je materijalna šteta golema neprocjenjiva. Nakon tri dana grad i okolica su utonuli u relativni mir, premda ispod površine tinja – i na požarištu, i u dušama.
Naime, paralelno sa službenom verzijom događaja, kada po premijerovim riječima ‘nije bilo stihije’, i istovremeno s alarmantnim upozorenjima građanima da ostanu u kućama, zatvore prozore i da se ne angažiraju samoinicijativno, odvijao se proces kojega će Split još dugo pamtiti. Čista, neiskvarena i beskrajno dirljiva demonstracija ludo bolesne solidarnosti. Opet, kao u najcrnjim ratnim vremenima.
Sablasno mračnim ulicama prema istoku grada kretale su se kolone motora i skutera: kao po kakvom nevidljivom naređenju razdvajali su se i umjeravali prema mjestima na kojima je plamen bio najviši. A bilo ih je na sve strane: nekoliko stotina slabo opremljenih, ali junačkih vatrogasaca naprosto nije moglo držati liniju dugu nekoliko desetaka kilometara.
‘Nije molba, nego zapovijed’
Curilo je – odnosno, nažalost, nije curilo nego plamtilo – pa su rupe začepljavali goloruki Splićani. Ovaj je provalio u trgovački centar i ukrao crijeva za gašenje, onaj odnekud izvukao ključ za hidrant – ako ga je uopće bilo u blizini, treći je na svojim leđima nosio bespomoćnu staricu, četvrti prosipao mlaz vode i nestajao u oblaku dima…
I tako od Žrnovnice do Podstrane, od Kile do Dračevca, od Mravinaca do Kučina: obruč oko Splita čuvao je živi ljudski zid naoružan mahom kantama, granjem i pokojom lopatom. Tukli su se s vatrom na svojim kućnim pragovima čekajući pomoć koja nije stizala – odnosno, nije je bilo sve dok na teren nije izašla Torcida.
‘Ovo nije molba, ovo je zapovijed’, stajalo je u pozivu Hajdukove navijačke grupe, koja je u roku od sat vremena – mimo tuđih zapovijedi – mobilizirala dodatnih gotovo 1.000 ljudi. Više nego vatrogasaca i vojnika zajedno.
Kad je nestalo prijevoza na požarište, jednostavno su oteli gradski autobus i usmjerili ga prema istoku. Kad bi naišli na visoku ogradu s bodljikavom žicom, preskočili bi je. Kad bi se vatra približila kakvom automobilu, njih dvadesetak nosilo bi ga na ramenima. I tako satima i satima, bio je to presudni manevar u bitci za Split.
Nećeš, majci, u moj grad!
Nazdravljalo se uspjehu i proklinjalo političare
Sve nakon toga bilo je lakše: kad bi se pokvarila kakva vatrogasna cisterna – a one su u dijelu zemlje u kojemu požari haraju svake godine prosječno stare tri do četiri desetljeća – palila bi se ‘na guranje’.
Kad bi vjetar i vatra okrenuli smjer, kolona navijača i drugih građana premještala bi se i pojačavala redove malaksalih vatrogasaca, najčešće na kraju slijepih ulica i uz kuće najbliže 30-metarskim plamenim jezicima. Kad bi nestalo vode, kante bi se dodavale iz ruke u ruku. I tako cijelu noć.
Jutro nakon najkritičnije noći provedeno je uz pivo olakšanja. Nazdravljalo se uspjehu, pjevalo, grlilo i prepričavalo nesvakidašnje iskustvo. I da, proklinjalo političare – one iste koji će već za koji sat u desecima luksuznih crnih automobila, pojedinačno skupljih od prosječne cisterne, nahrupiti u grad. I koji ne samo da su izveli svoj igrokaz na terenu, prikrivajući raspad sustava, nego su ljudsku i nacionalnu dramu poslije još pretvorili u predmet svojih sitnih političkih prepucavanja i manevara. S ovakvim vodstvom, dobro da su žive glave ostale na ramenima.
Ali i ne samo to: cijeli jedan ‘interesantan’ i ‘atraktivan’ grad je spašen. Njima usprkos.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera