Oglasi

Kako je Eurosong postao geopolitički šou

Eurosong se prometnuo u vrhunski geopolitički šou u kojem se precizno iščitavaju bilateralni i multilateralni odnosi na evropskom kontinentu
Portugal je kvalitetom uspio nadjačati (geo)politički kriterijEPA

Markantni sredovječni muškarac u klasičnom tamnom odijelu, došetao je na pozornicu ukrašenu s mnoštvom cvjetnih aranžmana. Pljesak publike je utihnuo, a dirigent je podigavši štapić lagano kimnuo orkestru koji je zasvirao sjetnu, raskošno orkestriranu kompoziciju. Muškarac je nježnim baritonom suvereno i izražajno otpjevao pjesmu na francuskome. Kamera se fokusirala na njegovo lice, a svaku emociju koja se zrcalila na njemu još više je naglašavala crno-bijela snimka. Muškarac, Jean-Claude Pascal se zvao, otpjevao je pjesmu Nous les amoureux (Mi ljubavnici), i kao predstavnik Luksembuga te 1961. godine u Cannesu pobijedio na Natjecanju za pjesmu Eurovizije koje će se kasnije zvati samo - Eursosong. Te 1961. godine, natjecanje je održano šesti puta, a na njemu je prvi puta sudjelovala i ondašnja Jugoslavija, jedina zemlja s istoka Europe koja je u ranim danima tog televizijskog spektakla imala pristup elitnom eurovizijskom društvu. Da je ne zaboravimo, jugoslavenska predstavnica bila je tada Novosađanka Ljiljana Petrović otpjevavši pjesmu Neke davne zvezde na stihove Miroslava Mike Antića.

'Otkačeni' Eurosong

Dvadeset godina kasnije Eurosong je već imao bogatu prošlost iza sebe i već se poprilično "otkačio". Jugoslaviju je te godine u Dublinu predstavljao Seid Memić Vajta. I on je došao u odijelu, doduše bijelom, i u patikama, zarastao u bradu i sav onako nekonvencionalan. I eurovizijska je pozornica dvadesetak godina kasnije već bila raskošnija, mada daleko od futurističke ekstravagancije kakva će još dvadesetak godina kasnije zavladati scenom. Tek s tri prateće pjevačice i dva svirača, više radi muvinga, jer slika je sada bila u boji i trebalo je taj kolor na ekranu nekako zanjihati, Vajta je otpjevao Lejlu bez mnogo zahtjevnih pokreta i suvišne koreografije. Vokalna izvedba bila je u prvom planu. Hitamo iz 1981. još brže u budućnost i eto nas već sasvim blizu kraja milenija. Godina je 1998. i u britanskom Birminghamu pobjeđuje Dana, Izraelka i transseksualka. No, osim te, za dotadašnju povijest Eurosonga prevratničke činjenice, i dalje je sve bilo u konvencionalnim okvirima. Dana jest izvijala podignute ruke, na pozornici nije bilo previše ljudstva, a koreografija je bila tek ponešto zahtjevnija negoli u prethodnoj dekadi. Sve je to još uvijek bio pop po klasičnim festivalskim uzusima. No, tih su se godina Eurosongu pridružile i Rusija, baltičke zemlje izuzev Estonije, Poljska, Slovačka, Mađarska i Rumunjska. A od 2001. kada je Estonija debitirala i odmah pobijedila, počelo je eurovizijsko razdoblje istočnoeuropske dominacije.

Sraz dviju Europa

Nova, mlada i raspojasana Europa koja je većinom tada već stajala u briselskoj čekaonici, naspram staroj, eurounijsko-eurovizijskoj koja je žudila da se proširi na nova, tek razdjevičena  tržišta. I tako su, nakon Estonije 2001. na Eurosongu redom pobjeđivale Latvija, Turska, Ukrajina, Grčka, Finska, Srbija, Rusija, pa nakon Norveške i Njemačke - Azerbajdžan. Natjecanje je vremenom postalo više scenski nego glazbeni spektakl. Ponekad su pobijeđivali učenici stare eurovizijske škole, no bilo je i opskurnih epizoda. Recimo, pobjeda finskih trashmetalaca, grupe Lordi, 2006. godine ili trijumf „bradate žene“ Conchite Wurst, Austrijanca ili Austrijanke, 2014. godne. Do tada se politika rijetko provlačila između lakih eurovizijskih nota. Tek je programatska pjesma Insieme: 1992 talijanskog kantautora Tota Cutugna, s kojom je pobijedio 1990. u Zagrebu, nadobudno govorila o skorom političkom ujedinjenju Europe. U velikoj većini slučajeva nije se puno mudrovalo. Uglavnom se pjevalo o ljubavi sve dok lani, u Stockholmu, ukrajinska Tatarka Jamala nije otpjevala pjesmu 1944 i s njome pobijedila ujedno izazvavši silan bijes Rusije. Njezina je balada govorila, naime, o Staljinovom progonu krimskih Tatara, bivajući shvaćena u Moskvi kao otvorena kritika ruske aneksije Krima.

Festivalske alijanse i koalicije

Od 1974. kada je u engleskom Brightonu pobijedila ABBA pjevajući Waterloo, transponirajući priču o Napoleonovoj ratnoj predaji u onu o tome kako se jedna djevojka predaje ljubavi, pa do Jamaline nedvosmislene balade o progonu krimskih Tatara prošla su više od četiri desetljeća i stara Europa gotovo je kapitulirala pred eurovizijskom ofanzivom s istoka. Da bi se stare članice zaštitile, uspostavljen je svojevrsni asimetrični sustav u kojem je „velikoj četvorki“ koju čine Njemačka, Francuska, Španjolska i Velika Britanija, naknadno proširenoj s Italijom, omogućeno da se izravno kvalificiraju u finale bez polufinalnih gnjavaža s - bit će da tako misle - estradno, a bogme i ekonomski nedoraslim patuljicima. Tako je i Eurosong dobio svoj formalni pandan zasad neformalne Europske unije „dvije brzine“ (visokorazvijene i slabije razvijene). Potpunom eurovizijskom intergracijom cijelog europskog istoka, te Australije koja se prije dvije godine ničim izazvana pridružila ovom grandioznom spektaklu, javio se nov fenomen. Postalo je, naime, jasno da se države natjecateljice prilikom glasanja udružuju u razne alijanse i neprincipijelne koalicije, baš kao u politici. Kritičari ovog fenomena reći će da se grupiraju u kalstere i klike, međusobno si udijeljujući bodove i favorizirajući jedni druge na štetu ostalih: velikih, ali malobrojnijih. Nije u pitanju samo pseudopolitička, nego i sociokulturna pristranost, jer u glazbenom smislu gro izvođača zadnjih godina izvodi inačicu nekakvog eurodancea, eventualno s lokalnim primjesama. No, čak će i taj unificirani zvuk ušima i dušama, Moldavaca na primjer, uvijek biti bliži ako ga izvode susjedi Rumunji, ili Makedoncima ako pjevač/ica i pjesmica dolaze iz Bugarske. I obrnuto! Shvativši da i interaktivno glasanje, televoting, koje je neko vrijeme bilo jedini format kojim se odlučivalo o pobjednicima, ide na ruku brojnom i silno angažiranom elektoratu „novoeuropljana“, eurovizijski staroeuropljani odlučiše vratiti u igru stručne žirije da u kombinaciji s famoznim televoterima izaberu pobjednika.

Tko će kome, ako ne svoj svome

Eurosong, koji je s jedne strane skupa i raskošna, no trivijalna zabava, tako se s druge prometnuo u vrhunski geopolitički šou u kojemu se, iz godine u godinu, precizno iščitavaju bilateralni i multilateralni odnosi na europskom kontinentu. Uvijek se, pa tako i ove godine, posebno pazi na to tko je kome u komšiluku dao, a kome uskratio bodove. Činjenicu, recimo, da su Srbija i Slovenija ove godne Hrvatskoj 'dale' nulu, više se tumači politički nego pjevački, a neki je doživljavaju gotovo kao objavu rata. Isto tako su Makedonci dali Bugarima maksimalni broj bodova, a Grcima niti jedan. Grci pak, makismalni broj „svojim“ Cipranima, Rumunji Moldavcima, a Moldavci Rumunjima, Danci i Norvežani Šveđanima... Da ta (geo)politička priča nije fantazija svjedoči i skandal oko ovogodišnjeg Eurosonga u Ukrajini kada su domaćini dali ultimatum Rusiji, s kojom su u ratu, da ne šalju pjevačicu koja je prethodno pjevala na "anektiranom" Krimu, pa su uvrijeđeni Rusi posve bojkotirali nastup. Čak se i ruski predsjednik Vladimir Putin oglasio o tome rekavši da je njegova zemlja ispravno postupila jer „Ukrajina nije dorasla organiziranju Eurovizije“!

Otkako su u natjecanje ušle zemlje bivšeg SSSR-a i bivše Jugoslavije gotovo je postalo pravilo da pobjeđuju ili odličan rezultat ostvaruju zemlje s više susjeda. Više susjeda - više bodova! U tom smislu uskraćene su "izolirane" zemlje poput Irske ili Portugala. No, taj je manjak proizveo i svojevrsni višak tako da zemljama izvan spomenutih „klastera“ unutar kojih se dobrosusjedski ili kako već razmjenjuju bodovi, ne preostaje drugo nego ići s dobrim pjesmama. Tako je ove godine učinio Portugal i kvalitetom uspio nadjačati (geo)politički kriterij. Na koncu, lijepo je i što se pobjedničkom pjesmom Salvadora Sobrala Eurosong šansonjerski šarmantno vratio pedeset godina unatrag, u doba Jean-Claudea Pascala i sličnih kada sama glazba još nije robovala spektaklu. Samo da se Europa i politički ne vrati u ta hladnoratovska vremena. 

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.