Prije nekoliko sedmica suprug i ja odlučili smo prodati automobil, koji imamo već duže vrijeme – stariji je tip vozila i ne isplati nam se ponovo ulagati u njega. Lakše nam ga je prodati, prikupiti još novca i kupiti neki drugi nego ići s novim servisom i popravkama, rezonirali smo.
Stavimo oglas i kupac se nađe već nakon nekoliko dana. Ode suprug s kupcem u općinu da naprave ugovor i nastave s procedurom prijenosa vlasništva na novog vlasnika. Ali, službenica na šalteru reče mu: “Ne, ne možete prodati automobil.”
Roditelji smo djeteta s poteškoćama u razvoju i naš automobil, koji smo sami zaradili i kupili, ranije je “prebačen” na to dijete kako bismo mogli ostvariti neka, dosta niska, primanja. Da je, recimo, automobil ostao prijavljen na nekom od roditelja, to bi značilo da dijete ne ostvaruje nikakva dodatna prava iz socijalnog domena – pravo na dječiji dodatak, jednokratnu pomoć, popust (minimalni) pri registraciji auta i slično, a sami Bog zna koliko je svaka marka bitna kad podižeš dijete s poteškoćama u našem društvu i pritom si nezaposlen.
Na ovaj korak savjetovali su me drugi roditelji, ali neslužbeno i zaposleni u općinskoj službi za socijalni rad kad sam došla pitati za dječiji dodatak. Tako je taj naš automobil upisan na naše dijete mada sam se još od početka pitala kakav je to zakon koji to dopušta, jer djetetu su bile samo tri godine i logično je da ga ono ne može voziti nego neko drugi.
Šok za šokom
Međutim, kad prenosite vlasništvo nad automobilom na dijete koje je osoba s invaliditetom, niko vas ni u jednoj instituciji ne obavijesti da, ustvari, onda tim automobilom raspolaže Centar za socijalni rad. Niti imate pojma šta vas čeka ako ga jednog dana poželite prodati, kao što je to naš slučaj.
Dakle, da bi smo prodali vlastiti auto, sada moramo dobiti potvrdu od Centra za socijalni rad.
“Čekajte”, velim službenici, “ali to je naš auto, mi smo ga kupili, nije ga djetetu poklonio centar – mi smo roditelji djeteta, mi se brinemo o njemu i njegovim potrebama. Kakve sada veze ima Centar za socijalni rad s našim djetetom i njegovim autom?”
Međutim, kažu, ima – prema Porodičnom zakonu, svom imovinom koja je na djetetu s poteškoćama u razvoju raspolaže Centar za socijalni rad, a u interesu djeteta. Ali, za to dijete, na koje se sad pozivaju, za tri godine, otkad je dobilo dijagnozu, nikad se niko iz centra za socijalni rad nije interesirao, niko nije ni nazvao da pita je li uopće živo, a kamoli da mu na bilo koji način pomognu ili ga zaštite.
Šok koji je moj suprug doživio na općinskom šalteru ne može se opisati, a tek neprijatnost pred kupcem, koji je došao iz drugog grada u nadi da će pazariti auto, pa muž odlučuje odvesti ga nazad jer je čovjek došao autobusom, vjerujući da će se vratiti kupljenim autom.
Ne znamo, naprosto, ni šta bismo rekli ni kako bismo reagirali. Da ti neko treći mora izdati potvrdu da prodaš nešto što si sam kupio i što je tvoje ni u snu se čovjek ne bi nadao.
Sutradan odemo u Centar za socijalni rad i tu nas obavijeste da moramo podnijeti zahtjev za izdavanje potvrde, što smo i učinili. Potvrda se, kažu, čeka, pa mora proći žalbeni rok i sve skupa može trajati blizu mjesec dana.
Insistiram da se najavim na razgovor s odgovornom osobom u Centru, koja će nas detaljno upoznati s pravima i obavezama – nas kao roditelje i njih kao “nadležne” službe – o pravima mog djeteta i svemu što nas čeka u tom smislu. I za taj razgovor, kažu, mora se najaviti, pa smo ostavili broj telefona.
Vele: obavijestit će nas kad možemo doći na sastanak (dosad niko nije nazvao), a u međuvremenu suprug i ja sjedimo i kao dva fanatika čitamo zakone, iznova i iznova se šokiramo i nijemo gledamo.
Beskonačna nelogičnost
Znala sam i prije da će nakon naše smrti svom imovinom koju ostavimo raspolagati država, uzeti je, prodati i naše dijete (osobu s poteškoćama) smjesititi u nadležnu instituciju ako se u tom trenutku ne bude u stanju sámo brinuti o sebi. Ali, nisam znala da oni doslovno otimaju imovinu dok smo mi živi, jer taj isti zakon iz moje, roditeljske perspektive kaže da mi roditelji nekako više nismo roditelji.
Također, nakon djetetovog punoljetstva samo jedan roditelj može biti staratelj, što znači da samo taj roditelj raspolaže imovinom svog djeteta (invalidnina i eventualna druga primanja), a drugi ne može. Uz sve to, jedno od nas treba proglasiti dijete radno nesposobnim da bi kao punoljetna osoba moglo imati invalidninu, jer ga sa dijagnozom koju ima, a po našim standardima i mentalitetu, niko neće zaposliti, niti će imati od čega živjeti.
Takvu količinu nelogičnosti i problema logika i razum podnijeti ne mogu. Da ja proglasim svoje dijete nesposobnim i oduzmem mu svaku šansu u životu zato što je zakon takav?
Nakon svega proživljenog imamo samo dvije mogućnosti: bježati iz ove zemlje glavom bez obzira ili potrošiti ogromnu količinu vremena, rada i truda da se ovako nakaradni zakoni izmijene. A mi smo tek na početku. Mogu samo zamisliti šta su preživjeli roditelji djece s poteškoćama koji su danas odrasli ljudi.
Nešto je trulo u državi Bosni i Hercegovini i raspada se. Smrad i trulež osjete se svuda.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera