Kako vrijeme prolazi, čini se kao da se svaka godina odvija i prolazi po jednom te istom scenariju, u kojemu nekoliko događaja ili oko njih koncentriranih zbivanja funkcionira kao neka vrsta praćke, zamašnjaka da te baci što brže prema idućem događaju ili oko njega koncentriranom skupu zbivanja.
Primjerice, kao da šaljemo sondu na Saturn pa iskoristimo gravitaciju Marsa da joj doda odgovarajuću i željenu brzinu i putanju prema dalje, pa onda za istu svrhu iskoristimo jednu neuspjelu zvijezdu Jupiter itd.
Za mene godina počinje kada završi ljetni godišnji odmor, a ne 1. siječnja. I to onda ide ovako nekako – vratiš se u prvoj polovici kolovoza, dok dođeš k sebi već počinje jesen…
Ubrzo nakon toga imam priliku dodati još jednu brojku u mjerenju svog bivstvovanja i(li) bivanja na Zemlji i nekoliko dana nakon toga počinje se forsirati novi društveni zamašnjak u cilju da se sve to nekako ubrza – nakon blagdana Svih svetih i Dušnog dana, odnosno par dana nakon 1. studenog, već se mogu vidjeti prve božićne reklame na televiziji.
Sve veća zlovolja
Svake godine taj mi trenutak izaziva sve veću zlovolju jer je to način na koji smo organizirali funkcioniranje modernog zapadnjačkog društva i – što je najgore – naših osobnih, unutrašnjih života.
A sastoji se u bjesomučnom trčanju kroz godinu, kao da želimo da život što prije završi – i to kroz te kolektivne ‘mantre’ u kojima živimo tuđe živote i to naravno uz zveket novca koji svima ispada iz džepova, a samo rijetki se pritom, i osmišljeno, pune.
Vjerojatno svatko ima neke gušteve koje želi ostaviti da se malo ‘ohlade’ – kao, primjerice, neko omiljeno jelo koje ostavimo još desetak minuta da stoji pred nama, da nas draži svojom aromom i mami svojim izgledom, pa onda tek navalimo na njega.
No, jasno, ne treba čekati predugo, da ne propustimo vrhunac koji donose receptori na nepcu i jeziku, nakon što su nas nadražila druga osjetila.
Ipak, onda najčešće zakasnimo. Izgubljeni u tom intermezzu ‘probavljanja’ samih sebe u odnosu na ono što volimo, i Božić, čini se, tretiramo na isti način – odgurnemo tanjur, zapiljimo se u drugom smjeru i blebećemo, ali u međuvremenu mirisi zamru i zaboravimo da sonda mora proći točno određeno mjesto, u točno određeno vrijeme, točno određenom brzinom, da bi došla tamo gdje želimo da dođe…
Uljuljkani tako kroz duže vrijeme, prepuni zamrlih aroma i slika, nije nam više ni zanimljivo samu bit stvari doista kušati.
Kada napokon stigne Božić…
Božić već dugo počinje prerano. Kada napokon stigne, već je hladan… kao i jelo koje smo nekako prerano skuhali ili naručili.
I dok se Božić hladi, bombardirani smo porukama kako bi ga trebali doživjeti:
“Ja ti pšenicu ne sadim na svetu Luciju, nego tjedan dana prije jer ne bude dovoljno gusto, a mrzim kad je rijetko, kakva je to pšenica”.
“Ja sam skužio da meni purica i nije baš i ženi sam rekao isključivo patka, koliko dođe, dođe”.
“Ja ti gledam ‘Black Friday’, ako ne bude ništa zanimljivo na popustima, onda pogledam malo po web shopovima, ali to sve moraš dosta prije, inače neće doći na vrijeme. A znalo mi se dogoditi i da ne dođe baš ono što sam naručila. Onda opet potrošim hrpu para na nešto drugo, što uopće nisam htjela”.
“Ne mogu imati bor bezveze, uvijek kupujem silbera. Ali to kako su skupi, to je strašno”.
“Koliko si platio?”
“500 kuna”.
“Huh, dobro si prošao, ja sam platio 600”.
“Išla sam valjda 20 puta u šoping. Taman kad misliš da si sve kupio, gle nemam ovo, nemam ono. I onda odemo opet, i opet skužim nešto nisam uzela, a puna kolica opet. Pa onda opet tamo i opet nisam kupila”.
Kao Gustav… On je drag, ali animirani lik… Ovi (mi) su stvarni…
Ako potrošiš više, trebali bi te i više voljeti
Istovremeno, oglašivači postaju bezobrazni do razmjera da doslovno tvrde da znaju što tvoji bližnji od tebe žele za poklon. ‘Znaju’ bolje od tebe da ćeš ih bilo čime drugim osim nekim, primjerice, novim ‘hardverom’, razočarati.
Jer logika kapitala kaže – ako nekog doista voliš, dokazat ćeš to tako što ćeš potrošiti puno novca, pa će te ta osoba voljeti još više.
Idući Božić bit ćeš još izdašniji jer ljubav se u biti kupuje… i kad se jednom kupi, sve je skuplje održavati je… Ali vrijedi, zar ne?!
Kad završi božićno vrijeme, kreću rasprodaje. Ponovna potvrda života i življenja sastoji se u tome da se čovjek opskrbi robom koja mu ne treba, ali je na sniženju.
Osim ako one koja je, eto, baš na sniženju, trenutačno nema.
Onda kupiš nešto drugo kad si već tu, bilo na sniženju ili ne.
A to moraš odraditi brzo jer si već ‘ispeglao’ karticu za skijanje.
Kad se vratiš sa skijanja, kratka zbunjujuća letargija, ali ubrzo spas donosi uskršnji zeko.
Nepodnošljivi metež konzumerizma
Iako je Uskrs sama bit kršćanske vjere, dolazi u proljeće kada i nema potrebe za nekim velikim utjehama i sve to nije tako napeto, pa hitro kreću reklame koje pozivaju da se liniju dovede u red.
Imate taman vremena – tri mjeseca – da svoje tijelo dovedete u savršeno stanje da ga možete ponosno pokazivati na plaži jer, ako mislite da je Božić najčudesnije doba godine, ne – to je ipak ljeto.
Onda se vratiš s mora, stigne jesen, pa Svi sveti i opet počinje novo najčudesnije doba godine, Božić kao samo jedan mali kotačić, zamašnjak…
Kroz cijeli taj nepodnošljivi metež konzumerizma niti kroz jednu strunu tog kaotičnog ‘svemira’ ne zatitra ime Isusa Krista čije se rođenje valjda slavi, a kamoli njegova učenja.
‘Zasole’ u božićnim čestitkama to jelo, koje je već odavno za baciti, nekim floskulama političari, nesvjesni zadaće koja im je povjerena, do razine neprobavljivosti.
U Hrvatskoj, na ‘duboke’ poruke nade koje donosi rođenje ‘Djeteta’, ‘Sina Čovječjeg’ (dakle – bitno – Sin Čovječji, jer tako je sebe Krist nazivao, ne sinom Božjim) ‘monopol’ – do razine apsolutne neprobavljivosti – imaju neki crkveni ljudi, koji su samo koji dan ranije društvo dijelili po političkoj, svjetonazorskoj, religijskoj ili kojoj drugoj dnevnopolitičkoj, ideološkoj i inoj osnovi, koje veze nemaju s porukom Božića i onoga za kojega istovremeno tvrde da u njega vjeruju jer već svojim rođenjem, kamoli nakon toga, donosi čovječanstvu ljubav i mir.
Ne znam zašto, ali tu se sjetim farizeja ondašnjih…
Svaki se čovjek rađa da bi trpio
Za modernog zapadnjačkog čovjeka, bio kršćanin, kršćanski vjernik ili štogod ‘drugo’, Božić je postao nešto kao ljubav bez koje je svojom krivnjom ostao – umjesto da dišeš s njom i njeguješ je, slijediš ljudski stampedo i tuđe savjete kako se s njom ‘nositi’ kad ti se čini da je prezahtjevna, pa ostaneš bez nje.
Odgovornost koju nosi bliski ljudski odnos golema je i preteška, težina krivo raspoređena i naravno ti uvijek, kao, nosiš teži križ.
Novi zavjet kaže da je Sin Čovječji rođen da bi trpio i tako iskupio grijehe čovjeka. Zato i jest sebe zvao Sinom Čovječjim – svaki se čovjek rađa da bi trpio, inače ne bi imao potrebu djelovati, oplemeniti egzistenciju koja mu je dana, iako je nije tražio.
Koliko god se ona često činila besmislena ili neželjena, sve drugo što bi čovjek radio s njom bilo bi još besmislenije.
Rođenjem čovjek, kao ni druga Božja stvorenja na Zemlji, ne biva mlađi, obveza i odgovornosti ne biva manje, nego je sve stariji i bolesniji, a odgovornosti su sve veće i križ sve teži.
Na kraju se pod njime posrne i nikad više ne ustane.
Božić je znak na putu
Jednom izgubljene ljubavi teško se mogu vratiti. Ne treba to niti željeti, ako vam je do njih doista stalo. No, osjećaj može. A Božić u biti i nije drugo nego osjećaj koji tjera čovjeka da uvijek pokuša iznova, da u prvoj idućoj prilici ispravi grešku iz prethodne.
Božić je kao izgubljena ljubav, ali nije to – on je znak na putu i za svakog označava nešto drugo. Njega se može izgubiti, ali se bez njega ne može ostati jer gdje je put, tu su uvijek i znakovi – postavljeni samo za nas.
Samo moramo slijediti svoj put i onda…
I tako dođe Badnja večer pa Božić…
I uvijek se, izgleda, ima još nešto za reći… I ima – to su sve neka krajnja, teška i turobna pitanja.
Ali ipak je dosta tada. Ajmo sad malo ipak nešto i osjećati.
Pa Božić je. Kad ćemo, ako ne sada?
Izvor: Al Jazeera