Svaki novi dokument kojeg trebam izvaditi u nekoj od sarajevskih gradskih službi za svoje dijete s poteškoćom, čini da samoj sebi sve više ličim na Don Kihota u borbi sa vjetrenjačama.
Nedavno je moj sin bio na reviziji za invalidninu i još čekamo rješenje Centra za socijalni rad jer, eto, nije kod nas dovoljno to što skupiš gomilu ljekarskih nalaza, nego nakon što ti pošalju rješenje, trebaš da ga vratiš na isto mjesto da se stavi pečat pravosnažnosti (ili ako riješenje nije zadovoljavajuće roditelj ima pravo da se žali), pa tek onda ideš dalje.
Nakon toga, čitavu fasciklu (sa nalazima i rješenjem) roditelj nosi u Centar za socijalni rad matične općine, a onda Centar uruči roditelju listu novih dokumenata koje mora donijeti – izvod iz CIPS-a, rodni list, razna uvjerenja, a između ostalog i uvjerenje da dijete nije korisnik naknade po osnovu civilne žrtve rata.
Tamo gdje se logika razišla sa razumom
Čekajte, rekoh, kakva civilna žrtva rata, pa djetetu je osam godina, a rat u BiH je završen prije skoro 30, kakva je to logika?
“Žao mi je”, odgovara ljubazni službenik, “ali tako piše u Zakonu i pravilniku”.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Gledam osobu ispred sebe i tražim bar jedan razlog da ne dobijem nervni slom, jer da bih uopće došla do tog službenika da razgovaramo o novom rješenju proživjela sam mjesece maltretiranja, zvanja i obilazaka klinike, doma zdravlja, različitih stručnjaka, sve sa malim djetetom, i to u doba pandemije.
Malo li je sve to, jer Centar za socijalni rad matične općine od nas roditelja očekuje da mu sve donesemo, kao da je općina neki objekt na Marsu pa ne mogu imati službenu komunikaciju, dok sa druge strane, baš zbog pandemije, za sve što trebamo moramo podnijeti zahtjev pa dostaviti protokolu, pa protokol šalje u službu, pa služba pravi uvjerenje, pa opet protokoliše, pa pošalje korisniku na kućnu adresu, a roditelj trči krugove između svih tih institucija da bi dostavio dokumentaciju Centru.
Ovo je komunikacija Zemlja – Mars, pomislih, ovdje se logika davno razišla sa razumom, naš administrativni aparat je, čini se, napravljen samo da zagorča život građanima i nije bez razloga kod nas narod, u odbrani razuma od tolike količine nelogičnosti i brutalnosti, smislio izreku „ganjam papire i hodam po doktorima“.
Svaki nivo vlasti – zakon za sebe
Godinama unazad pokušala sam obezbijediti djetetu pravo na dječiji dodatak, jer u Zakonu piše da dijete sa invaliditetom, bez obzira na imovinski cenzus roditelja, ima pravo na uvećani dječiji dodatak ali on je svaki put dobio odbijenicu. Naša matična općina (Općina Centar Sarajevo) ignoriše taj dio teksta Zakona.
Komunicirajući sa drugim roditeljima djece sa poteškoćama saznajem da u drugim općinama nije tako. Javljaju se roditelji i iznose svoja iskustva. Neki su dobili dječiji dodatak bez problema, u nekim sarajevskim općinama u slučaju kad jedno dijete ima invaliditet, po automatizmu se uvećava i dječiji dodatak i braći i sestrama; u nekim općinama, opet, uz rješenje ni ne traže dokumentaciju o primanjima roditelja, odnosno posjeduje li roditelj možda privatni obrt… Neki roditelji su, opet, tužili svoje matične općine i dobili tužbe u korist djeteta…
Nevjerovatno zaista, razmišljam, kod nas je izgleda svaki nivo vlasti i svaka administrativna jedinica zakon za sebe. Različite priče roditelja svjedoče o tome koliko naše institucije nemaju nikakavu međusobnu komunikaciju. Kao da su jedni na Zemlji, drugi na Marsu.
Neko od roditelja je pametno spomenuo „izvorno tumačenje Zakona“, odnosno da od zakonodavaca tražimo pojašnjenje. Naravno, to opet trebamo uraditi mi – roditelji, jer valjda sva ta sila pravnika po raznim općinama u Sarajevu nije za to zadužena.
Uvredljiva terminologija
Zakon o zaštiti porodica sa djecom u FBiH iduće sedmice bit će na javnoj raspravi, pa planiram otići u Federalni parlament da pitam zakonodavce sve detalj, da tražim sva pojašnjenja, da tražim izmjene koje nisu kozmetičke već suštinske, a na prvom mjestu – izmjenu uvredljive terminologije poput “duševno bolesni“ „retardirani“,”oštećeni”…
Mislim da ako nisu u stanju izmjeniti terminologiju, kako da se nadamo suštini? Hoće li im ikada pasti na pamet da Općinski centar za socijalni rad treba da komunicira sa svojom općinom i po službenoj dužnosti pribavi potrebnu dokumentaciju? Hoće li se ikada neko od njih sjetiti da danas dijete od tri, pet, osam, petnaest godina ne može biti civilna žrtva rata jer naprosto nije bilo ni rođeno, a više od svega, hoće li konačno shvatitii da suština njihovog djelovanja treba biti servis građanima, a ne obrnuto.
Nakon svega stojim pod vjetrenjačom, s mojim hrđavim štitom u rukama i pitam se – pada li odgovornim ljudima u institucijama na pamet šta je uloga tehnologije u digitalnoj eri i znaju li oni uopće njene potencijale. Jer ono za šta je meni trebalo deset odlazaka u različite institucije oni su mogli razmijeniti u dva maila po službenoj dužnosti.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera