Kako će mladi u budućnost bez znanja iz stripova?

Čitajući stripove naučili smo puno i o velikim geografskim otkrićima, historijskim bitkama, prirodi... (sergiobonelli.it)

U Sarajevu živi izuzetno pametan čovjek, intelektualac, univerzitetski profesor. Uvažavaju ga svi – mnoge poznate ličnosti iz inostranstva, domaći ljudi koji cijene znanje, a posebno obični građani, koji vole čuti nekoga ko bez velikih riječi, jednostavno, u tri rečenice, svakome pojasni neku pojavu u društvu.

“Iz čega li je učio pa je onako pametan? Ma, nema pitanja na koje on nema najjednostavniji odgovor da ga, brate, svako može razumjeti”, čuh nedavno razgovor dvojice trgovaca na zelenoj pijaci.

“I ja se to pitam… Nema ti kod njega onih velikih nerazumljivih riječi da izgleda pametan, a da ga niko ništa ne konta. Sve ti je jasno k'o bijeli dan kad ti on nešto protumači”, slaže se njegov sabesjednik prekoputa, iza tezge s voćem.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ne prođe ni petnaestak dana od tog razgovora, a pruži mi se prilika da vidim “iz čega je učio, pa je tako pametan”. Novinarskim poslom nađoh se u radnom prostoru tog cijenjenog čovjeka, gotovo pedesetogodišnjaka širokog i vedrog duha i blistavog uma.

Stripovi u biblioteci

Dok ga čekam da počnemo razgovor, razgledam njegov kabinet. U vitrinama svuda okolo stotine knjiga, među njima i one koje me najviše zanimaju – o Drugom svjetskom ratu. Sigurno bih se zalijepio za taj dio njegove respektabilne biblioteke da mi pogled ne skrenu na vitrinu na bočnom zidu.

Nevjerovatno! Na policama pedantno, po brojevima, pažljivo složeni Blek, Zagor, Komandant Mark, odmah pored njih roman Pustolovine Toma Sojera, a u posebnom odjeljku – Alan Ford, brojevi još od osamdesetih godina, oni iz naše mladosti. Ruka mi sama pođe za jednim naslovom: Priče Broja Jedan. Kao da zakoračih u sopstveno djetinjstvo.

“Znao sam da ću te naći baš pred tom vitrinom”, ušao je nasmijan i srdačan, iako je to bio naš tek treći ili četvrti susret, lično se jedva poznajemo. “Svaki put kad te slušam ili gledam na nekoj televiziji, po rečenici prepoznajem da si se i ti školovao uz Alan Ford i Politikin zabavnik.” Osmjehnuh se – nepogrešivo je procijenio.

Ode naš razgovor u sasvim neočekivanom smjeru. Pričao mi je kako je u vrijeme svog ranog školovanja mnogo toga naučio iz stripova i tadašnjih časopisa za mlade. I danas, kaže, kad god može, pročita ponešto baš iz te vitrine. Eto odakle su krenuli njegova mudrost i znanje.

Veliki vezir Iznogud

U posljednjih nekoliko dana, radeći neki sasvim drugi posao, otkrih da današnja djeca skoro uopšte ne kupuju i ne čitaju stripove, bar ne one koji su nekim ranijim generacijama bili sastavni, neizostavni dio odrastanja.

Potvrđuje to prodavačica na kiosku u sarajevskom prodajnom centru, na kojem su izloženi svi ti stari stripovi u novom izdanju. Cijena? Prava sitnica – veća od kutije najskupljih cigareta… Da li to znači da su i danas traženi?

“Te stripove kupuju sredovječni ljudi, malo ko od ove mlađarije… Oni ne čitaju”, kaže nasmiješena, prijatna žena koja život provodi među stripovima.

Nama starijim nekako je prirodno da se zapitamo, iako bi se današnji tinejdžeri sigurno nasmijali na to pitanje – je li moguće proći kroz djetinjstvo bez stripova i šta to današnjoj djeci zamjenjuje Bleka, Zagora, Komandanta Marka, pa ako ćemo biti iskreni, i nekadašnji Politikin zabavnik, iz kojeg smo mi, starije generacije, znali naučiti više nego iz svih mogućih udžbenika?

Sjećam se, recimo, da na časovima istorije nikad nisam mogao povezati i shvatiti Trojanski rat, ko je s kim, ko protiv koga i zašto… Agamemnon, Menelaj, Ahejci, Helena, Odisej… Bio je to pravi košmar likova i događaja iz grčke mitologije, dalek, komplikovan i neshvatljiv.

Sve dok to nisam pročitao u Alan Fordu, naravno, karikirano i izvrnuto u smijuriju. Od tada nepogrešivo znam svaku pojedinost, ličnosti i razloge.

Politikin zabavnik

Mnogi od nas su prvi put spoznali sve zamke i smicalice politike kad su pročitali prvi strip o velikom veziru Iznogudu, gnusnom i pokvarenom liku kojem je jedini životni san da postane halifa umjesto halife (ili sultan umjesto sultana, zavisi od prevoda). U tom razigranom stripu, koliko god to izgledalo nevjerovatno, prvi put smo se suočili sa poganlukom političkih intriga, a kasnije smo shvatili da u tome ima mnogo istine.

Čitajući stripove naučili smo puno i o velikim geografskim otkrićima, viševjekovnim pomorskim sukobljavanjima koja su prethodila kolonijalnom dobu, istorijskim bitkama, prirodi. Tadašnje stripove pravili su izuzetno načitani i obrazovani ljudi. Zato smo imali šta naučiti.

U to vrijeme u Gornjem Milanovcu, gradu u Srbiji, izlazio je vrlo popularan časopis bez kojeg je bilo nemoguće zamisliti djetinjstvo tadašnjih generacija. (Postoji i danas, ali to je nešto sasvim drugo.)

Politikin zabavnik prodavao se po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, iščekivali bismo ga po cijelu sedmicu i kupovali rano ujutro, čim ga dopreme na trafike.

Čitao se na časovima, na odmorima, u slobodno vrijeme, na putovanjima, na izletima… Sa njegovih stranica čitali bismo šta je aurora, gdje je i kad vladala zlatna groznica, kako žive ljudi uz afričku rijeku Zambezi, kako je građen Kineski zid, kako su živjeli sjevernoamerički Indijanci, gdje je carstvo grizlija, kako su Robert Ficsher i Boris Spaski 1972. godine u Rejkjaviku vodili pravi rat za šahovskog prvaka svijeta, šta su jeli i kako su se pripremali prvi ljudi na Mjesecu…

Čitajući sve te stvari, bilo je prosto nemoguće ostati neobrazovan. Nisu Čiko i Zagor bili tek puki likovi iz stripa, nije Komandant Mark bio samo štivo za odmor i opuštanje, nije Politikin zabavnik bio samo jedan u nizu časopisa osmišljen da izdavač uzme pare.

Ushićenje zbog stripova

Iz svih tih izdanja isijavalo je nešto što je u isto vrijeme bilo privlačno i poučno, maštovito i korisno, zabavno i inspirativno. Škola i obrazovanje bili su samo nadgradnja. Znali smo mnogo više od onoga što su od nas tražili nastavnici, a sve to postizali smo neobavezno, kroz igru, čitajući u tim izdanjima ono što nas zanima u naše slobodno vrijeme.

Uvaženi profesor s početka priče bio je potpuno u pravu – oni koji su odrastali uz stripove i taj čuveni zabavnik mogu se prepoznati po rečenici, kao po nekom tajnom kodu.

Današnje generacije mladih imaju mnogo šta što ondašnje nisu mogle ni sanjati, od play stationa do raznih aplikacija na svojim pametnim telefonima, ali teško mogu i zamisliti ushićenje kakvo su nekad mogli proizvesti ti stripovi i časopisi, danas očito zastarjeli.

A možda je upravo to ono što je djetinstvo tadašnjih generacija činilo nezaboravnim, mnogo ljepšim nego danas.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Izvor: Al Jazeera