Probudiš se i pomisliš, hvala Bogu danas je petak, ne znajući da ćeš već nakon par minuta saznati da je ovaj petak u Sarajevu počeo tragedijom. Ubistvom dvojice policajaca, koji su ubijeni vatrenim oružjem, vršeći svoju dužnost. Šta reći kad pomisliš da u ovom gradu ili oko njega, žive ljudi koji su spremni automatom izrešetati dva života samo da prikriju trag krađe automobila? Ne mogu se oteti utisku i ne pomisliti, ako su spremni pucati na službena lica, šta tek mi, obični građani ili civili, možemo da očekujemo?
Često sam slušao iz usta novopečenih demokrata kako je ona bivša država bila policijska, kako je narodna milicija prvo tukla pa tek onda pitala ko je kriv, kako su ljudi strahovali od milicije… Srećom, i ja sam u onoj državi proveo 29 godina svog života. I ne sjećam se da je ikad iko od tadašnjih kriminalaca ( a bilo ih je uvijek) stisnuo petlju, pa pucao na miliciju ili čak izvršio dvostruko ubistvo milicajaca na dužnosti? I nisam strahovao od milicije jer nisam ni radio ništa zbog čega bi trebalo da strahujem. Mom starijem bratu su u vrijeme njegove rane mladosti, neki jalijaši oteli sat sa ruke. U roku od dva sata, lopovi su pronađeni i sat je vraćen. Jer milicija je radila svoj posao.
Što je najgore, policija i sada radi svoj posao. Koliko znam gotovo svi akteri prometnih nesreća, ubistava, raznih zločina su privedeni pravdi. Ali pravda je negdje zatajila. Nije u policiji nego u sudstvu i tužilaštvu. A policija ima sve manje i manje ovlasti. Više se vodi računa o duševnoj boli i ugledu kriminalca nego o zadovoljenju pravde. Pod uticajem stranaca i njihove demokratije, policiji su smanjene ovlasti, ograničena je upotreba sile i siguran sam da dobar dio policajaca više vodi računa kako da ne izgubi posao ako se zamjeri nekom važnom čovjeku. Ili balavcu od njegovog sina.
Mafija dobila svoju državu
Bio sam svjedokom kada je mladi policajac zaustavio momka koji nema više od 19 godina, u skupocjenom automobilu, jer je napravio težak saobraćajni prekršaj. Napravio sam ga i ja jer sam vozio iznad ograničenja brzine. I dok sam ja izašao iz automobila i poštujući službeno lice koje radi svoj posao, priznao krivicu i čekao da mi policajac napiše kaznu, balavac je drugom policajcu psovao majku i pljuvao u njegovom pravcu. Jer ko je on da zaustavi u bjesomučnoj vožnji babinog sina?
Pokušao sam zamisliti kakav bih ja izgledao da sam prije 30 godina psovao majku i pljuvao u lice na primjer Đorđi Radaku, poznatom milicajcu sa Marijin dvora, ili Jažiću milicajcu iz Starog Grada, Jozi iz Novog Grada ili nekom Tomi sa Stare stanice.
Jer, u ono doba se policija poštovala.
I da, možda je ona prošla zaista i bila policijska država? A kakva je ova? Da li je sada mafija dobila svoju državu? Jer imamo auto mafiju, građevinsku mafiju, farmaceutsku mafiju, migrantsku mafiju, duhansku mafiju, političku mafiju i ko zna koju sve ne? I danas svi znamo gdje škripi. Svi znamo da policiji treba vratiti normalne ovlasti za vršenje svog posla, svi znamo da policajci imaju slabu opremu, svi znamo da tužilaštvo ne radi svoj posao.
I je li trebalo čekati da se ugase dva života da se nešto konačno pomakne sa mrtve tačke?
Auto mafija je i u maju pucala na policajce u blizini sarajevskog aerodroma. Jutros je ubila dvojicu časnih i poštenih policajaca. I hoće li iko dati ostavku? Hoće li iko preuzeti na sebe odgovornost? I to odgovornost na najvećem nivou. Da li je ovakva država sa dva entiteta i sa ovolikim kantonima u kojima je svako svoj šerif, zapravo raj, džennet ili El Dorado za sve vrste i tipove kriminalaca?
A mi?
Mi ćemo i dalje nekoliko dana brujati po društvenim mrežama, do neke nove tragedije ili afere koja će preuzeti primat aktuelnog događaja. I čekati eventualno neki meteor ili kakvu neobičnu intervenciju iz inostranstva da sredi stanje u državi, dok mi s mirom ispijamo svoju kaficu i sve znamo šta je trebalo uraditi.
Mučki i nasilno oduzeti životi
Sve znamo u teoriji a zapravo ništa u praksi. Jer za 23 godine nakon rata nismo u stanju izabrati pravu vlast koja će konačno osim vrhunskih plata, preuzeti i makar djelić odgovornosti za sve ovo što nam se dešava.
I da, molim vas prestanite pisati i govoriti da su Adis i Davor izgubili živote. Nisu oni ništa izgubili. Životi su im mučki i zvjerski nasilno oduzeti!
Napad na policiju je napad na Državu! Sad ćemo vidjeti kako će Država reagovati? Nadam se puno jače i odlučnije nego u slučaju ubica koji nam gaze djecu na sarajevskim ulicama.
P.S. I poruka svima nama. Kada sljedeći put budete na društvenim mrežama osuđivali policajca koji je opalio šamar prestupniku, sjetite se da su negdje na ulicama i vaša djeca.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera