Mnogi ljudi sa bogatim životnim iskustvom kažu da živimo u zemlji gdje kampanja nikad ne prestaje. Nema skupštinskog zasjedanja, političkog skupa ili neke druge prilike da nas ljudi iz politike ne obasjaju svojim političkim vizijama, neskriveno, a često i neukusno podilazeći svojim glasačima, kako se to obično radi pred izbore.
Ipak, svake dvije godine, kad kucne čas službene izborne kampanje, sve te aktivnosti poprime mnogo intenzivniju formu, kandidati ne biraju ni sredstva ni riječi da se u što boljem svjetlu prikažu građanima ili, što nije ništa manje važno, da ocrne svoje političke konkurente.
Elementarna nepogoda
Kampanja u Bosni i Hercegovini nekome sa strane, ko nije navikao na domaći politički ambijent, izgleda više kao elementarna nepogoda nego kao uobičajeni demokratski proces – tako mi bar svojevremeno slikovito opisa jedan visokorangirani strani diplomata. Čitava armija stranačkih i nezavisnih kandidata kreće u bespoštednu borbu za mnogobrojne funkcije.
Sa bilborda, zidova, bandera – sa svega na što se može okačiti plakat – smiješe nam se vječni funkcioneri od zanata, potprošeni političari, ljudi iz sumnjive kategorije kontroverznih biznismena, univerzitetski profesori koji su svoje akademsko zvanje podredili vječnom trajanju u političkim vodama, likovi koji su svoj ugleda sticali u tek zaživjelim kategorijama reality programa i na društvenim mrežama, mladi ljudi koji nemaju nikakvog iskustva, ali ni izbora u zemlji u kojoj je politika najunosniji biznis…
Svi oni ulaze u bespoštednu utrku čiji je jedini cilj da se dočepaju neke od političkih funkcija s bilo kojeg nivoa.
Kad bismo nekog neupućenog čovjeka doveli u Bosnu i Hercegovinu u ovim danima pred izbore, iz potrošenih političkih floskula, kampanja bez ideja i loše osmišljenih poruka teško bi mogao shvatiti da su pred nama lokalni izbori. Mnogi, koji su se upustili u izborne utrke na lokalnom nivou, zapravo i ne pokazuju da im je jasno šta bi to trebalo da rade ako budu izabrani.
Tako se neki u svojim kampanjama, a posebno na društvenim mrežama, umjesto projekata infrastrukture, izgradnje škola zdravstvenih ustanova, vodovoda i kanalizacija, zalažu za dosljednu provedbu Dejtonskog sporazuma, za nacionalne interese, državne praznike, za jednakopravnost naroda i druge krupne i zapaljive političke teme, koje nemaju nikakve stvarne veze sa lokalnim nivoima vlasti i njihovim zadacima i ingerencijama.
Kako se predstaviti – dobrim?
Većinu kandidata, osim poslovičnog nedostatka stvarnih programa i izbornih platformi, povezuje još jedna istovjetna dimenzija – svi bi da se prikažu u što boljem svjetlu pred glasačima, ali zapanjujuće veliki dio njih jednostavno nema kapacitete da to uradi. Tako su nas već na startu kampanje počeli obasipati neadekvatnim, često i neumjesnim parolama i porukama, koje u javnosti izazivaju kontraefekat.
Tako jedni tvrde da nisu čarobnjaci, pa svojim glasačima u svom netaknutom poštenju neće ništa ni da obećavaju, drugi će u naletu svoje političke principijelnosti počistiti sve iz temelja i povesti svoje glasače u bolje i poštenije društvo, neki će, opet, svoje političko djelovanje utemeljiti na svijetlim tradicijama boračkih kategorija, a oni četvrti, koji iza sebe imaju poneki mandat, nastaviće da budu pravi narodni predvodnici koje krase vrijednost, znanje i poštenje, samo ako im damo svoj glas….
Međutim, svi oni imaju krupan problem – kako se javnosti predstaviti kao neko ko ima osjećaj za običnog čovjeka i dobro zna sve njegove svakodnevne poteškoće i brige. E, tu počinje problem…
Baš prvog dana službene kampanje slučajno naiđoh na jednog svog kolegu iz fakultetskih dana. Duboko je zamišljen i vidljivo mrzovoljan, ni nalik na onog veselog i duhovitog mladića kakav je bio dok smo dijelili studentske klupe. Odavno znam da radi kao uposlenik sektora za odnose s javnošću u jednoj lokalnoj zajednici.
Čovjek je na rubu živaca. Njegov načelnik, koji na izborima brani mandat, dao mu je, kaže, zadatak da mu u kampanji (koju on kao uposlenik institucije ne samo da nije dužan raditi, nego je čak riječ o zloupotrebi) stvori imidž „političkog Halida Bešlića“!!!
Zastadoh, ne znajući da li bih se grohotom smijao ili saosjećao sa svojim kolegom, opterećenim tim nevjerovatnim i besmislenim zadatkom – kako od jednog lokalnog političara, koji je, trajući na tom lokalnom nivou, odavno počeo pokazivati tragove jednog prizemnog, ali vrlo uočljivog apsolutizma, napraviti dopadljivog političkog lika?
„Kako mu pade na um „politički Halid Bešlić“ i šta li mu to uopšte znači“, pitao se moj nesretni kolega, i ne očekujući da mu odgovorim.
Zakržljali od dugih mandata
Stvoriti od njega „političkog Halida“ valjda bi trebalo da znači predstaviti ga glasačima kao jednostavnog i dobrodušnog čovjeka kojeg ljudi vole, kao čovjeka iz naroda, koji ima bogato životno iskustvo i rezultate, koji je i sam iskusio izazove stvarnog života, koji dobro zna osluškivati šta to narodu treba i koji je poštovan i popularan među građanima… Valjda je na to mislio.
U šarolikoj lepezi predizbornih poruka mnogobrojnih kandidata to samoljubivo nastojanje da budu baš tako prihvaćeni u javnosti prisutno je kod svih. Svejedno da li je riječ o ljudima koji su zakržljali od dugih mandata i trajanja u stranačkim strukturama ili o mladima bez političkog iskustva i sa maglovitim političkim ambicijama, to nastojanje da se bude “čovjek iz naroda“ je neizbježno. U nedostatku ozbiljnih političkih, ekonomskih i socijalnih izbornih platforma, to je najpouzdaniji argument svih onih koji svoje mjesto mjerkaju u politici i na funkcijama.
Zbog toga se i najuticajniji politički lideri u ovoj zemlji u vrijeme izborne kampanje spuštaju „u svoje baze“, pjevaju po lokalnim predizbornim sijelima, rukuju se sa čitavim špalirima svojih sljedbenika i, u nastojanju da se prikažu kao ozbiljni, porodični ljudi, trče da podignu svako dijete koje im se tokom kampanje nađe na putu. Nije lako u politici biti čovjek iz naroda, to mogu samo oni najpoštovaniji.
Šteta je samo što u tom svom izboru uzora u kampanji ogromna većina ne dobaci dalje od popularnih estradnih umjetnika, glumaca ili nekih drugih u narodu omiljenih ljudi. Da u politici imamo više ljudi od knjige, možda bi im uzori bili nekadašnji istaknuti vladari koje je krasila mudrost i pravičnost, pa bi znali najvažniju istinu za ljude iz vlasti – da bi vladar bio poštovan, narod mora imati pune stomake.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera