Oglasi

Kakav rat, moja gospođo?!

Iznad Skenderije odjeknuo je pucanj, a ja sam još vjerovao da su to samo petarde, da raja slavi Bajram.

Piše: Zvonimir Nikolić

4. april 1992.

Imali smo mi svoj mali ritual subotom. Deda Bogdan bi ostao kući sa Dadom, a supruga Snježana bi obično došla po mene na posao. Bila su to ona nedemokratska vremena kada se subotom radilo do jedan. Onda “šetnja” autom do grada, malo “po radnjama” i obavezna kafa u Estradi.

Ta subota je bila nekako drugačija.

Bio je Bajram, pa je bila još svečanija. Ljudi su već od ranog jutra izlazili lijepo odjeveni, neki sa cvijećem u rukama, a neki, opet, punih ruku najlon-kesa i lijepo upakovanih poklona.

Na poslu sam slušao da se po BiH već dešavaju neke čudne stvari. Mnogo puta sam otišao do vrata agencije "Putnik", na uglu Holiday Inna, ali ništa neobično nisam vidio. Iza 12:00 sati su već počele kolone automobila prema gradu, tramvaji su bili sve puniji. A ja sam svaki put, vireći na vrata, bacio pogled i na našu "bubu" crvene boje (1966. godište, 1.500 kubika, original njemačku i jučer opranu) kako se šepuri na trotoaru kod vodoskoka.

Snježana je došla nekoliko minuta ranije i sjela da jednu zapali, a ja sam otišao u hotel da kupim cigare. I pozdravio se sa Natašom na informacijama, Ivankom na mjenjačnici, Emirom na recepciji, Dabom u Hertzu….

Zaključao sam vrata agencije i pošli smo "do grada".

Nisam ni slutio da sam ih zaključao posljednji put.

Parkirali smo auto na Skenderiji i kao ono malo da promahalamo šta ima po radnjama. Nije bilo nikakvih posebnih želja, osim što sam već danima pokušavao da nađem neku finu ljubičastu kravatu koja bi mi pasala uz novo, prije nekoliko dana kupljeno, teget odijelo. A i večeras valja kod kumova na Bajram, pa mora se čovjek malo skockati.

Prodavačica u jednoj prodavnici na platou bila je prilično nervozna  A ja sam baš tu uspio pronaći željenu kravatu - ljubičastu sa diskretnim krugovima. Pokušavao sam svoju radost zbog te kravate da prenesem i na prodavačicu, ali ona je bila veoma ozbiljna, nekako zabrinuta i samo je u jednom trenutku pitala: "Šta Vi mislite šta će sa nama biti?"

A ja sam kao iz topa odvalio: "Kako to mislite?"

"Pa, morali ste čuti, vidite li da se puca negdje", rekla je.

"Ma, dajte!? Kakvo, ba, pucanje? Kakav rat, moja gospođo?! Ko to smije Sarajevo da napadne? I ko će protiv koga da ratuje kad smo svi izmiješani?", redao sam pitanja.

Nisam baš stekao utisak da mi je povjerovala, jer je, s vremena na vrijeme, iznad Skenderije odjeknuo pokoji pucanj. A ja sam još vjerovao da su to samo petarde, da raja slavi Bajram. Ili sam samo sebe tako tješio?

Kupili smo kravatu, ali te subote nismo otišli u Estradu. Sjeli smo na plato da popijemo kafu. Iza zgrade centrale "Valter Perić" vidio se djelić balkona stana u kojem sam rođen. Vidio sam oca kako sadi cvijeće. I majku koja mu pomaže. To "malo pomaganje" u praksi je značilo da Dane sjedi na štokrli, buši rupe u zemlji, nježno spušta petoniju ili begoniju, lagano zatrpava zemljom, a mati vadi cvijeće iz onih malih saksijica, dodaje, čisti balkon poslije sjetve i radi sve ostalo čega se nisam sjetio. Sutradan je trebalo biti i "zvanično otvaranje balkona".

Nekako se odjednom naoblačilo. I kao da je bilo manje ljudi na ulicama. I mi smo odlučili da idemo kući. I, možda, ako bude lijepo vrijeme, popodne malo da prošetamo po Grbavici sa našom kćerkom.

To popodne nismo šetali. Nismo ni otišli kumovima na Bajram. Nije ni bilo nešto ljudi na ulici. I oni koji su bili… bili su nekako previše užurbani. Bar za subotu. 

5. april 1992.

Tog dana je bio miting ispred Skupštine.

Tog dana je poginula Suada Dilberović. Za Olgu Sučić se saznalo tek kasnije.

6. april 1992.

Šestog aprila nisam išao na posao, jer agencija "Putnik" nije više postojala. Agencija koja je osnovana daleke 1923, i to baš u Sarajevu, u Sarajevu je i nestala.

Natašu sam tada vidio posljednji put. Ivanku sam sreo nekoliko godina nakon rata, Emira, također. Daba je poginuo, čini mi se, u avgustu, od snajperskog metka na ulazu u Trg heroja.

Kravatu nisam nikad stavio. Nisam je ni svezao. Ni odijelo. Rat je bio brži.

Bubu (njemačku original, 1966. godište, 1.500 kubika) u septembru je pogodila granata. Sve četiri gume (i unutrašnje i vanjske) su poslužile kao ogrjev za bar dva mjeseca kuhanja jela. Iskoristili smo i bubin akumulator pomoću kojeg smo na radiju slušali Fazlu u Irskoj, nadajući se da će Sva bol svijeta uskoro prestati.

A kravata, odijelo i sve ostalo je ostalo u stanu na Grbavici. Onog momenta kada je rat u obliku tri bradate spodobe zakucao i na naša vrata.

Otvaranje balkona se nikad nije dogodilo. Godinu kasnije, petonije, begonije i kadife je zamijenilo sjemenje krompira i paradajza.

xxx

Dvije hiljadite godine smo konačno završili adaptaciju našeg potpuno uništenog stana i vratili se svojoj kući. Čudan je osjećaj biti osam godina izbjeglica, samo četiri tramvajske stanice od svog doma.

Damjana je napunila 12 godina. U stan su došli i kćerka Bogdana (šest godina) i sin Luka (tri godine).

A deda Bogdan je već šest godina bio na nekom drugom, valjda mnogo boljem svijetu….

Svoju unuku koja je nosila njegovo ime, vidio je samo jednom.

Izvor: Al Jazeera

 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.