Ne znam je li vas ikad iznenadio vlastiti glas… To je ono kada živite sami ili vam obitelj izbiva, a prisiljeni ste iz nekog razloga biti doma i samo u rijetkim trenucima nekog telefonskog poziva, nakon dugog razdoblja šutnje, dobijete priliku progovoriti, napokon nekome nešto reći.
Vrijeme odmiče i socijalna distanca zbog korona virusa postaje sve veća, sve do razmjera da se oprezno želite pozvati nekome iz bliže obitelji u posjet jer ga naprosto morate ne samo čuti, nego i vidjeti, a dobijete odgovor: ‘Ah, tko zna kad ćemo’.
Razumljivo i opravdano…
Već se itekako osjećaju psihičke posljedice izolacije i nedostatka normalnog socijalnog kontakta.
U Zagrebu to se posebno može osjetiti nakon potresa koji je uzeo i mladi ljudski život i nanio goleme štete i još desetaka naknadnih koji su građane natjerali da spavaju obučeni, dok nadležni izvještavaju o sve većem broju zaraženih, uvode i najavljuju sve jače restrikcije.
Na prijetnju korone tako je nalegnula nova opasnost i nevolja i cijela ta nestvarna situacija u kratkom je vremenu počela izazivati tjeskobu, psihozu i osjećaj skučenosti dok se cijelo vrijeme provodi unutar četiri zida – u toj ‘sigurnosti’, za koju ne biste baš samo tako stavili ruku u vatru da ona to doista i jest.
Kao vojnici s kristalima umjesto suzama u očima
Iako putem društvenih mreža i dalje kolaju razne šale i prkosno ‘ruganje’ korona virusu i svemu što je izazvao, nekako se čini da se sve manje ‘šeraju’ i ‘forvardaju’.
Došli smo u situaciju kada više ne kontroliramo svoj život gotovo uopće i počinjemo se ponašati kao vojnici usred ili nakon bitke kada bi htjeli zaplakati od očaja, ali se suze u očima pretvaraju u kristale i samo blistaju jakim, ali hladnim sjajem.
Nisam još samoizoliran kao moguće zaražena osoba – trebao bih reći na sreću, pogotovo nakon tisuća onih koji su pali na tom bojnom polju i njihovih najmilijih koji za njima tuguju.
No, čovjek je ‘čudno’ biće i iako zna da je to neprilično, neumjesno, čak bezobrazno i cinično, ponekad kao da poželi da se i sam razboli od Covida-19, kako god završilo, samo da ta izolacija dobije neki ‘opipljivi’ smisao, da može ‘razumjeti’ u punini što se doista događa, da sve postane konkretno, a ne tako nestvarno, apstraktno.
Napomena o autorskim pravimaPreuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”
Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.
I odmah se posrami što mu je tako nešto makar i nakratko uopće palo na um – sjeti se tisuća izgubljenih života, tisuća i tisuća tugujućih, tolikih u samoizolaciji, karanteni, a tek onih koji su doista oboljeli, koji se bore za život, dok ti ne samo da nisi zaražen, nego čak potpuno funkcionalan i radiš. Iako u nekom stranom, čudnom režimu, koji stalno iznova pokušavaš razumjeti.
Ipak, telefonski razgovori s prijateljima i obitelji postaju sve kraći i sve se manje toga ima za reći, vrte se stalno iste rečenice i komentari i dojam je da ljudima sve ide na živce – svi se, čuje se u glasu pri nestrpljivom govoru, samo nadaju nekoj vijesti koja bi dala naslutiti da ćemo se uskoro početi vraćati životu na koji smo naviknuli.
Korona virus počinje utjecati na ljudsku psihu, život više nije kakav je nedavno bio, više kao rijeka koja teče ispod mosta preko kojega si se nagnuo i gledaš u nju kako luduje.
Pogled s balkona ili mosta
Ili kao kada pogledaš preko balkona s velike visine.
U oba slučaja, odjednom se, ako gledaš dovoljno dugo, više ne čini tako strašno – rijeka više nije tako brza i duboka i čini ti se da bez problema možeš skočiti, plivati i izaći na obalu kad se sjetiš, a tlo sa 15. kata nije više tako daleko, nego blizu, kao da se možeš dočekati na noge bez posljedica i odšetati dalje.
Ali nije tako.
Mozak ponekada žudi prekinuti nepodnošljivu situaciju pod svaku cijenu, samo da ta nepoznata, strana situacija prestane. Ali nije uvijek u pravu.
Stručnjaci su to predvidjeli, telefonske linije za psihološku pomoć otvorene su na samome početku, pa i prije njega.
A ako se ostane pribran, što u sadašnjoj situaciji mnogima izgleda nemoguće, dovoljno je zatresti nakratko glavom i otići s balkona ili nastaviti hodati mostom dok se ne zagazi na čvrsto tlo.
Jer, kao što psiholozi ponavljaju, korona virus će jednom ipak proći i život će polako početi postajati sve sličniji onome što je bio prije.
No, koliko god racionaliziraš, a radi se o psihičkom naporu koji zahtijeva stalan i naporan angažman i trud, ponovno shvatiš da šutiš, a nikad se radije, kako se čini, ne bi družio, govorio i razgovarao.
Umjesto piljenja u mobitele, odjednom se želi van
Radi se od kuće, pilji u televizor i spava – to polako postaje svakodnevica i cijeli se život gotovo sveo na to. Planovi i želje čekaju neko bolje vrijeme.
Ljudi se ne osjećaju najbolje u svojoj koži, ne naziru kraj i svi bi htjeli malo kao prije izaći van. No, to se ne može – također razumljivo i opravdano.
Posljednjih tjedan dana bilo je u Zagrebu problema s onima koji nisu poštivali preporuke i pravila maksimalnog smanjenja socijalnog kontakta pa su tako, primjerice, dok se još moglo, u velikom broju odlazili na jezero Jarun, jedno od omiljenih okupljališta Zagrepčana za šetnju ili sportske aktivnosti, i uvjeravali sebe u normalnost života ne poštivajući odredbe i preporuke.
S druge strane, na ulicama i šetalištima se – iako, možda sam ih zapazio tek sad kad nikoga drugoga gotovo da i nema, a stalno su izgleda ovdje – moglo vidjeti usamljene šetače, ljude na biciklima, one koji trče…
Odjednom nema toliko mobitela u rukama kao prije.
Kao kada si duboko emocionalno ranjen i obraćaš se najbližima, tako je ljudima i sada, kad priroda ‘pokaže zube’, njoj se vraćaju jer znaju da su je često ignorirali, zaboravili na nju. Da se ispričaju i pokažu sebi da im je žao što je tako bilo.
Vrijeme nije na našoj strani
Koliko god nam sada mogućnost djelovanja bila ograničena, koliko god bi htjeli vidjeti i dotaknuti lica najmilijih, sve one koje volimo i do kojih nam je stalo, sve ono što nam toliko znači, a nismo se prije ni potrudili jer nam je uvijek bilo pri ruci, ne zamjerajmo si jer je ljudski. Nismo bogovi.
Možda niti ne bi trebali željeti da bude kao prije. Ostavimo iza sebe sve što smo toliko željeli, a što nas je odmaknulo od bitnog.
Ovo je šansa da prestanemo bitno uzimati zdravo za gotovo, vratiti se gdje nam je mjesto ili ga napokon pronaći i odbaciti sve od čega se osjećamo loše i slabo.
Kada volimo ili se barem trudimo, nema puno vremena da pokušamo biti sretni. Kada želimo dodirnuti lice ili reći nešto lijepo najmilijima, ne čekajmo.
Kada mislimo da je nepravda na djelu, ne podilazimo onima koji je provode i ne gledajmo svoju korist u tome, nego pitajmo i recimo što mislimo.
Vrijeme nije na našoj strani, ružičaste naočale uvijek su bile obmana ako se slijepo vjeruje samo u njihovu ‘moć’, i zato i kada je čovjek sam treba progovoriti, dozvoliti da ga iznenadi vlastiti glas.
Možda nas iznenadi vlastiti glas
Možda ćemo se začuditi što ćemo čuti, a možda je i vrijeme napokon da nam ne bude poznat i da nam ne zvuči kao naš.
Jer kad korona prođe, život zasigurno više neće biti isti, a o nama ovisi u kojem će smjeru krenuti.
Život nije ravna i jednolična crta, nego put pun turbulencija i prekretnica koji ne poznaje ‘normalnost’ i opire se tome da stalno bude isti, razvija se u ovom ili onom smjeru.
Dok se on stalno mijenja, na nama je hoćemo li donositi prijelomne odluke i mijenjati pravac – jer onaj tko tvrdoglavo nastoji stajati nepomično i uspravno dok se sve oko njega svija, kao i kad udari potres, slomit će se.
I to nije ‘polagana predaja’, da parafraziram sjajnog hrvatskog pisca Gorana Tribusona.
To je život – između ostaloga, on je i korona virus i potres i sve ono što nas je zbunjivalo i prije nego smo dobili ovakvu priliku razmisliti – ne da bi se ‘savijali kako vjetar puše’, nego da bi bili i ostali što jesmo i u promjeni.
Izvor: Al Jazeera