Vjerojatno nema ništa strašnijeg od smrti djeteta, a malo je što strašnije od zlostavljanja djeteta. Čedo, tek ustalo na noge, vedro i razigrano – u oku mu vidiš životni sjaj, iskru budućnosti – u jednom trenutku oboli ili strada, ostaje bez sjaja u očima, nestaje nakon što je tek postalo. Ne postoji pouzdana utjeha za bol koju tada osjećaju djetetovi roditelji i bližnji, nema te misli koja bi ublažila gubitak.
Baš zato su najmučniji i najmračniji oni zakuci crnih kronika u kojima nalazimo vijesti o unesrećenoj djeci, naročito onoj koju su roditelji zapustili ili zlostavljali, pa čak ga – koliko god strašno i nepojmljivo bilo – i usmrtili.
Možemo pokušati objasniti čin, (psiho)analizirati, ali racionalno ga opravdati užasno je teško. Stoga ne čudi kada javnost biva posebno nemilosrdna prema ljudima koji su naudili svojoj djeci. Čak i kada su to učinili nepromišljeno, iz nehaja.
Htio je najbolje, desilo se najgore
Nažalost, ne manjka takvih primjera. Hrvatsku je javnost, baždarenu crnim kronikama i, srećom, još uvijek neotupjelu na sve tragedije, nevolje i grozote u njoj, skamenio nedavni tragični događaj koji se zbio kod Rovinja.
Četverogodišnja djevojčica, koju je otac ostavio u automobilu na žegi, dehidrirala je i kolabirala. U besvjesnom stanju najprije je prebačena u bolnicu u Puli, a zatim u onu u Rijeci gdje je nakon trodnevne borbe za život preminula od posljedica toplotnog udara i dehidracije.
Priča ima još tragičniji zaplet. Otac, za kojeg oni koji ga dobro poznaju kažu da je izuzetno brižan prema svojoj djeci, frizer je kojeg su s bolovanja pozvali da toga dana nakratko priskoči u pomoć zbog gužve u frizerskom salonu u kojem inače radi.
Djevojčicu je, kažu, povezao sa sobom i usnulu je ostavio u automobilu računajući da će posao potrajati kratko. Vozilo je parkirao preko puta frizerskog salona da dijete „ima na oku“. Nažalost, prozore je zatvorio da u vozilo ne bi ušla prašina s obližnjeg gradilišta. No, posao se oduljio, a otac je mislio da djevojčica u automobilu mirno spava. Upravo su radnici s onog gradilišta uočili djevojčicu u automobilu po najvećoj pripeci, u kabini vozila gdje je zakuhalo do 50 stupnjeva te digli uzbunu.
Nesretni otac tada je smjesta reagirao, djevojčica je prevezena u bolnicu, ali nije joj bilo spasa. Otac je pod istragom i prijeti mu kazna zatvora do 15 godina.
Nezamisliv je teret očaja i krivnje koji se sručio na leđa tog čovjeka. Breme koje vjerojatno nikada neće uspjeti skinuti sa sebe. Htio je najbolje, nije razmišljao i dogodilo se najgore.
Ožiljci od opušaka cigareta
Još jedna drama odvijala se nekako u isto vrijeme s ovom u Rovinju. Srećom, u toj je dijete živo i zdravo, a okolnosti su turobne, gotovo filmske.
U Kliniku za dječje bolesti u Zagrebu jedna je sredovječna žena dovela mališana u dobi od nepune tri godine. Dječak je, kažu liječnici, imao nekoliko prijeloma, hematome po tijelu i ožiljke za koje se pretpostavlja da su bili od opušaka cigareta. Dijete je usto bilo mršavo i pothranjeno. Žena koja ga je dovela u bolnicu susjeda je, a njoj je dječaka dovela mlada dadilja, zamolivši je preplašeno da ga umjesto nje odvede u bolnicu, te da o tome ništa ne govori dječakovoj majci.
Majka je, doznalo se ubrzo, sedmicama prije toga otišla negdje na Jadran raditi kao sezonska radnica, a mališana je ostavila jedva punoljetnoj djevojci na čuvanje. Dadilja i dječak živjeli su u adaptiranoj šupi od svega desetak kvadrata, bez prozora. Što se ondje događalo, može se samo pretpostaviti. Majka i dadilja su uhapšene i pritvorene, a dječak, koji se u bolnici oporavio, privremeno je smješten u dječji dom.
Mimo osuda roditeljskog nemara koji se u ovakvim slučajevima nameću na prvu, valja se ipak dublje zamisliti nad ovim slučajevima. Naravno, ništa ili malošto opravdava postupke roditelja na štetu vlastite djece, čak i ako su proistekli iz nepromišljenosti ili lakomislenosti. No, također kopka pitanje: nisu li ti slučajevi površinski simptomi mnogo dublje bolesti društva?
Silan pritisak radii preživljavanja
Otac iz Rovinja skrivio je smrt svoga djeteta jer se revno odazvao pozivu da dođe pomoći na poslu iako je još bio na bolovanju. Majka fizički zlostavljanog dječaka iz Zagreba otišla je na sezonski posao vjerojatno pritisnuta financijskom nuždom. Materijalna egzistencija nazire se u pozadini obje ove tragične priče – raditi, zaraditi, brinuti za sebe i svoje, osigurati im potrebno…
Svjedočili smo na tim tragičnim primjerima apsurdu današnje uglavnom nemilosrdne borbe za egzistenciju. Želeći svojoj djeci osigurati koliko-toliko normalan život, roditelji su im isti doveli u pitanje. Da nije bilo prijeke potrebe, ne bi ni onaj otac (savjestan do trenutka kada je njegova djevojčica u pregrijanom automobilu ostala bez svijesti) jurio u ispomoć u frizerski salon, niti bi ova majka ostavila svoje jedva stasalo čedo ostavila na čuvanje nepouzdanoj osobi.
Vrijeme u kojem živimo nameće silan pritisak radi preživljavanja: nađi posao – zadrži ga; pokaži se – dokaži se; radi više – dobit ćeš više… S druge strane pritišću emocionalne obveze i odgovornosti: brini za obitelj, odgajaj djecu, priušti im potrebno, osiguraj im budućnost… Dogodi se, nažalost, da je u tom skroz napetom lancu egzistencijalne borbe, greškom – često učinjenom pod stresom, lakomisleno, nenamjerno ili s najboljom namjerom – dovoljno da pukne jedna karika i čitav lanac se raspadne.
A žrtvama postanu upravo djeca zbog koje se njihovi roditelji žrtvuju.
Izvor: Al Jazeera