Kad jednom počne, rat nikad ne završi

Rat najbolje cjeloživotno pripremi čovjeka na to da je glasina o smrti uvijek brza i istinita (Al Jazeera)

Indigo oblaci tog su petka ujutro, 3. travnja 1992. godine, bili teški i stajali su nisko, ali kiša uporno nije htjela iz njih. Sjedili smo u gimnazijskim klupama i čekali da počne prvi sat, povijest umjetnosti. Nije nas previše iznenadilo kad je u razred ušao direktor Stojan Vučemil i rekao nam da idemo kući, bez zadržavanja po gradu, a da ćemo naknadno biti obaviješteni kad ćemo opet u školu.

Ranije tog jutra počeli su potmulo odjekivati topovski i minobacački udari iz smjera Šujice i Kupresa, petnaestak-dvadeset kilometara zračne linije od zgrade naše gimnazije u Tomislavgradu/Duvnu. Bili smo dovoljno odrasli da shvatimo da je počeo rat, ali nismo mogli znati da od tog dana, 3. travnja, ništa u našim životima više neće biti isto, koliko god se ponekad tako činilo.

Bili smo dovoljno optimistični da vjerujemo da se u klupe nećemo vratiti do kraja te školske godine, jer je velikoj većini nas bilo jasno da nemamo ama baš nikakve šanse u srazu sa Stipanom Pupićem Bakračem, nastavnikom matematike, brkatim gorostasom iz cetinskog kraja, i da nas samo rat može spasiti od ponavljanja prvog razreda. I spasio nas je, i ne samo od ponavljanja prvog, nego i svih ostalih razreda gimnazije.

Prečica uvijek dođe na naplatu

Rat je snizio i izokrenuo kriterije, pa je čak i Bakrač “spustio letvicu” i pustio nas da preskočimo, barem što se tiče mene, beskonačno nerazumijevanje matematike mimo onih nekoliko osnovnih operacija.

Rat je učinio mogućim preskakanje stepenica – i u pozitivnom, i u negativnom smislu – ali tek kad prođu godine i godine shvatit ćeš da forsiranje prečica uvijek dođe na naplatu i da to nikad ne bude jeftino.

Trebaju proći godine i godine – naročito kad te rat uhvati u petnaestoj, usred ionako emocionalno i fizički najturbulentnijeg životnog doba – da se zdrav razum donekle probije kroz naslage kolektivnih i osobnih sentimenata, strahova i bijesa, boli i sreće, i one iracionalne intimne popustljivosti prema ljudima koji su tih godina bili hrabri, ma što god kasnije učinili od svojih života. Trebaju, dakle, proteći ljeta i ljeta da bi se mogle izvući kakve-takve pouke i zaključci o proživljenom i preživljenom, neovisno o ideološkom opredjeljenju i neovisno o stavu prema političkim i etničkim konkretnostima troipolgodišnjeg života u potpunom društvenom metežu i neizvjesnosti.

Rat sve smanji i svede na najelementarnije. Svijet se minimizira na suživot sa strepnjom i nadom, i na ovisnost o glasinama. Rat najbolje cjeloživotno pripremi čovjeka na to da je glasina o smrti uvijek brza i istinita. O srođenosti s nekim gradom najviše govori razina zabrinutosti koja te zahvati kad čuješ zavijanje kola Hitne pomoći.

Hrabar i požrtvovan u ratu ne mora se takvim pokazati i nakon rata. Heroji se često znaju naknadno pokazati p..dama i konjokradicama. Rat je u njihovim životima bio onaj kratki period u kojem su svijetu dali sve dobro i plemenito što su imali, pa su im nakon toga za davanje i prodavanje ostale laži, sila, bezobzirnost, pohlepa, oholost.

Nadjačavanje straha

Tko je bio ološ prije rata, u ratu je postao još veći ološ i uglavnom našao mjesto u sigurnosno-obavještajnim službama. Ali, veća je nesreća što i sasvim dobri i prosječni građani znaju u ratu postati nepovratnim ološem. U situaciji kad se može ono što se dotad nije moglo i kad više ne vrijede pravila i običaji, nije lako odoljeti prilici da se postane nitkovom.

U ratu potreba za pripadanjem i dokazivanjem nadjačava i strah, i samopoštovanje, i razum, ali svjesni izbor nepripadanja katkad zna biti višim i čišćim oblikom odvažnosti.

Tvoj život i tvoja sudbina, kao i sudbina ljudi koji su ti bliski, u ratu znaju dospjeti u ruke kompletnih budala, ali na vlastitu sreću ili nesreću, to spoznaš tek poslije rata.

Kad jednom počne, rat nikad ne završi, premda nakon nekog vremena prestane fizičko ubijanje i razaranje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera