U Hrvatskoj već godinama postoji više monetarnih sustava. Istina, kuna je službena valuta, ali ne i jedino sredstvo plaćanja računa. Postoje, primjerice, bonovi.
Svaka trgovačka kuća koja drži do sebe ima alternativnu valutu, koja obično pred Božić i Novu godinu zaživi i među običnim svijetom.
Tada Konzumom, Tommyjem, Plodinama, tumaraju gladni radnici s upaljenim kalkulatorima na mobitelima i strpljivo zbrajaju: kuhana šunka plus parizer, plus pasta za zube, plus jogurt, plus pet vanilin šećera, plus prašak za pecivo, plus prašak za pranje robe, plus…, pa netko nazove i onda sve ponovo, pa tako u krug sve do blagajne, kada se značajno izvadi bon kako bi se platilo blagajnici – pa se redovito pokaže da se familija malo zaigrala s kupnjom, jer vrijednost premašuje iznos bona i valja dodati kune. Prave. Ali jednako teško zarađene.
U ovo doba, naime, državne tvrtke, javna poduzeća i ona velika privatna koja drže do sebe, daju zaposlenima tzv. „božićnicu“.
„Božićnica“ je ono što je bankarskim moćnicima bonus, s tim da ovi sa svojim bonusom mogu kupiti cijeli jedan Super Konzum, a sitna raja krpa rupe nastale tokom godine kako bi barem za blagdane bio pun astal, pa makar i sumnjive piletine iz Poljske ili kolača koje treba pomno ispeći da se ubije ona salmonela iz jaja.
Kamion šećera za dugovanja novinarima
Funkcioniraju ti bonovi i tokom godine. Posebno za zaposlene u trgovini. Oni, kako smo rekli, služe kao alternativno sredstvo plaćanja, pa onda iste one blagajnice dio plaće dobiju u kunama, a dio u bonovima da kupuju u prodavaonici u kojoj rade.
Oni nemilosrdniji vlasnici dućana sve se češće odlučuju i pod prijetnjom otkaza tjerati zaposlenike da kupuju kod njih. Odredi se jedan iznos, na primjer, trećina plaće koju moraš potrošiti baš u trgovini u kojoj si zaposlen. To se strože kontrolira nego ulaz i izlaz robe, tako da ti jadna majka ako se usudiš umjesto Zvijezda majoneze kupiti onu Tommyjevu preko puta, ili obratno, svejedno. Za takvu grešku u pravilu slijedi teška kazna. Doduše, ne bičevanje, ali zato računajte na otkaz.
Ima još: takav način plaćanja tvrtke koriste i međusobno. Tako da se dug vrlo često rješava kompenzacijom. Pa ako ste prodali trgovačkoj tvrtki 30 tona nečega, vrlo je moguće da će biti plaćeno s 30 tona nečega drugoga. Pa tako u krug.
Devedesetih godina, primjerice, jedna je lokalna zagrebačka televizijska stanica kamionom šećera isplatila dugovanja novinarima. Doduše, nisu baš svi mogli uzeti po dvije vreće na ramena, pa doma, ali vlasnici su smatrali da je time problem bio riješen, jer su oni tako kompenzirali dugovanja za neplaćeno oglašavanje tvornici šećera ili dućanu iz susjedstva, tko će ga više znati.
Nedavno je portal Index.hr otkrio da Agrokorova tvrtka Agrofructus nudi otkup mandarina za Konzumove bonove. Mada su iz Agrofructusa to negirali, tvrdeći da se radi o iznimnim slučajevima kada na bonovima inzistiraju poljoprivrednici ili tvrtke, jedan od bivših Agrofructusovih kooperanata, imenom i prezimenom Denis Šešelj, priču je potvrdio i još dodao da je većini bolje uzeti bonove nego čekati pola godine da se plati račun, posebno zbog toga što se rijetko kada plati u cijelosti.
Da ovakva praksa uzima sve više maha dokazuje i najnoviji primjer koji je objavio portal. Novinari su otkrili da Trogir Holding, trogirska gradska tvrtka, od Konzuma naplaćuje dugove za pružanje komunalnih usluga – bonovima. Opet Agrokorovim, opet Konzumovim.
Nabijanje dobiti
Direktor tog komunalnog društva Zvonimir Bukarica objasnio je da se dug kompenzira jer je tako svima „zgodnije“, s obzirom da će putem bonova isplatiti „božićnicu“. Uvjeren da radi društveno korisnu stvar za sve, kao da mu je javna tvrtka u najmanju ruku očeva ostavština, ispričao je da Konzum, eto, nije platio račune sve od sedmog do jedanaestog mjeseca. I ne samo to, nego neće platiti ni za dvanaesti mjesec, pa će dug premašiti 70 tisuća kuna što će se pretvoriti u Todorićeve bonove putem kojih će radnici Trogir Holdinga biti počašćeni za Božić.
Bukarica u tome ne vidi ništa sporno. Dapače, na isti način radi i s trgovačkim lancem Tommy, čije se dugovanje popelo do razine da svaki zaposleni u Trogir Holdingu dobije još 800 kuna „božićnice“, ovaj put u Tommy bonovima, što uz one Konzumove, čini sve zajedno 1.200 kuna.
I što je možda najgore, Bukarica je u pravu, s obzirom da ne radi ništa nezakonito. Država mu daje za pravo, radnici su zadovoljni, budući da je firma donedavno bila pred gašenjem, i sve je super, sve je OK. Čak će uskoro i s Plodinama postići isti dogovor.
A to što tako direktno pogoduje trgovcima, tjerajući radnike da kupuju robu baš u njihovim centrima sa tko zna kolikim trgovačkim maržama, koga briga!
Država je tu i tako samo okvir za razvijanje poduzetničke klime i nabijanje dobiti Ivici Todoriću i ostalima. Dok još uopće postoji, zajedno sa svojim kunama koje će uskoro očito zamijeniti nekakvi „Konzumni bonovi“.
Kad već ima državu, neka Agrokor uvede i svoj novac!
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera