Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović predstavila je ovih dana paket mjera za sprečavanje demografskog sloma. Osjetila je potrebu jer o tome svi sad govore, a i dužnost jer je u samo sedam godina, od prošloga popisa stanovništva, broj stanovnika Hrvatske manji za 300.000 i sveden ispod granice od četiri milijuna.
Ne tako davno, ovdje se udžbenički biflalo da je Hrvatska zemlja sa „četiri i pol milijuna stanovnika“, a nisu tako daleka vremena niti kada je ta brojka bila blizu pet milijuna.
Nastavi li se demografsko pustošenje – a nema naznaka nekog čuda koje bi to spriječilo – do 2050. u Hrvatskoj će, prema procjenama, živjeti 3,2 milijuna stanovnika.
Znajući kako ovdje stvari funkcioniraju, vjerojatno će i oni koji tada budu na vlasti zabrinuto govoriti kako se „hitno mora nešto poduzeti jer će nas uskoro biti manje od tri milijuna“.
Vlast gura građane preko granice
Predsjednica Grabar-Kitarović iznijela je, dakle, svoj plan za spas Hrvatske od izumiranja rekavši, koliko zabrinuto toliko i nadobudno, da bi „odustajanjem od demografske obnove odustali i od budućnosti“.
Pa koja bi to zemlja, zaboga, odustala od demografske obnove? Koja bi to zemlja vlastite građane tjerala da srljaju u gastarbajterske magle i još ih usto svojim dugogodšnjim (ne)činjenjem požurivala da spakiraju kofere i odu što dalje?
Postavite li ta pitanja onima koji su proteklih godina otišli odavde, dvoje od troje u prosjeku sigurno će vam reći da ih je upravo država, odnosno oni koji je predstavljaju, itekako pogurala preko granice u neke druge, možda ne ljepše, ali svakako uređenije zemlje. Upravo je na to majčinski upozorila hrvatska predsjednica kada je spominjući „egzodus hrvatske mladosti” nastupila kao najoštrija kritičarka sadašnje vlade i stanja u državi općenito.
“Našu društvenu klimu očitava apatija, nedostatak perspektive, ideološke podjele, rastuće nepovjerenje u institucije države, sveprisutni klijentelizam, zapošljavanje podobnih, pripadnost nekoj stranci i, ukratko rečeno, osjećaj da je država nekima majka, a nekima maćeha”, kazala je zabrinuta predsjednica.
A upravo je ona prije godinu i pol dana u intervjuu austrijskom Kleine Zeitingu povodom 25. godišnjice međunarodnog priznanja Hrvatske, svojim političkim neistomišljenicima i svima koji ne dijele njezino zadovoljstvo postignućima suverene i samostalne Hrvatske, sugerirala da odu ako im ovdje nije dobro. Pritom je ciljala na ideološku narav njihovog nezadovoljstva i one, vazda prezrene (jugo)nostalgičarske sentimente. Poručila im je da „u odnosu na prošlu državu ljudi imaju slobodan izbor pa mogu otići ako smatraju da im ovdje nije dovoljno dobro”.
Stihijsko bavljenje problemima
I onima koji teže shvaćaju nije teško zaključiti da ljudi odavde odlaze jer im nije dovoljno dobro. Također je nesumnjivo da je odluka o odlasku, koliko god bila teška, rezultat slobodnog izbora.
Sada jedino preostaje nagađati kod koliko njih je ta odluka doista motivirana nekakvim ideološkim razlozima i nemirenjem s time da je Hrvatska samostalna i suverena, a Jugoslavije više nema, što je omiljeni nadriargument prilikom prokazivanja (jugo)nostalgičara. Sigurno bi se među iseljenicima našao i poneko takav, no još je sigurnije da među onima koji odlaze trbuhom za kruhom ima i tvrdih nacionalista i zakletih domoljuba koji su shvatili da je od ljubavi prema domovini teško živjeti i još teže preživjeti.
Godinu i pol dana nakon što je nezadovoljnicima ovdašnjim stanjem poručila neka odu, hrvatska predsjednica je predstavila mjere za demografski spas poklopivši njima samu sebe. Time je osnažila dojam da ovdašnje političke stranke i političari nemaju gotovo nikakve sistematično osmišljene politike već se stihijski, od jednog do drugog izbornog ciklusa, bave problemima koji im nekom trenutku odgovaraju ili iskoče pred njih.
Demografski kolaps u Hrvatskoj nije se dogodio preko noći, proces je to koji traje već godinama pa i desetljećima u intenzivnim valovima. Bio je onaj (po)ratni, sada je na vrhuncu ovaj nakon ulaska u Europsku uniju i otvaranja vrata zapadnih tržišta rada. Ljude očajne od čekanja da se u zemlji nešto p(re)okrene teško može pokolebati iznenadna nadobudnost političara i njihovi vječito zakašnjeli paketi mjera.
Neće se Slavoncu Jozi ili Ličaninu Josi na vratima autobusa za Frankfurt ili ulazu u avion za Dublin stegnuti oko srca, a iz grla gordo kliznuti “Ostajem ovdje!” zato jer su najviši dužnosnici nešto analizirali, zaključili i zapakirali par mjera. Kasno je za to.
Demografska demagogija
Toj demografskoj demagogiji svjedoči i naoko nebitan detalj: Grabar-Kitarović još je prije dva mjeseca neslužbenim kanalima obavijestila javnost da je pripremila paket demografskih mjera, a spomenute su i neke konkretne mjere. No, nezadovoljnik bi mogao zajedljivo zapitati zašto se, ako je problem tako gorući, čekalo dva mjeseca da te mjere, koje će vjerojatno ostati mrtvo slovo na papiru, budu predstavljene javnosti?
Isti bi se mogao zapitati koliko je ljudi otišlo iz Hrvatske u ta dva mjeseca dok su se predsjednica i premijer međusobno podbadali, a demografske mjere koristili kao oružje za unakrsnu vatru? Zar takvo politikantsko i kalkulantsko hvatanje ‘tajminga’ nije licemjerna demagogija?
Kada se sjetim predsjedničinih riječi iz intervjua od prije godinu i pol, prisjetim se i riječi koje je svojedobno izrekao jedan stariji vodnik JNA meni i drugim vojnicima-graničarima, držeći nam moralno-političko predavanje. Kazao je: „Kada vidite da netko bježi iz zemlje, pustite ga. Takvi nam ne trebaju!”
A kad pročitam kako je predsjednica Grabar Kitarović ovih dana u Bruxellesu izjavila da je „najveća mana članstva u EU sloboda kretanja i rada u inozemstvu“ sjetim se još jedne njezine lanjske izjave – one da je Jugoslavija bila iza “željezne zavjese”.
Ispada da nismo baš daleko odmakli, osim onih koji su otišli.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera