Svako ima neku svoju strast, neki svoj hobi kojim ispunjava slobodno vrijeme.
Nekima je to muzika, sviranje ili pjevanje, bez obzira na to da li dotična osoba ima sluha. Kakve bi strahote i horore mogle ispričati neke kupaonice gdje je neki, ili neka, pustio glas.
Drugima je neki sport, odnosno rekreativno bavljenje istim. Trećima je, pak, zadovoljstvo šetati, planinariti. Četvrti koriste svoja novčana sredstva za sređivanje automobila…
Ja skupljam sličice.
Ne bilo kakve, naravno, već s nestrpljenjem čekam svake dvije godine novo veliko nogometno takmičenje. Tada slijedi kupovina albuma i paketića sa samoljepljivim fotografijama poznatog italijanskog proizvođača, koje krase likovi više i manje poznatih članova nekih reprezentacija.
Nekada smo igrali “pola-cijelo” ili “slike-bijelo” ili “poklape”. Sjećam se svog prvog albuma, bilo je Svjetsko prvenstvo u Italiji. Kroz maglu su mi pred očima likovi Ivkovića, Omerovića, Vulića, Savičevića, Hadžibegića, Sušića, Piksija, Pančeva, Prosinečkog…
Pošiljka iz Temerina
Trenutno je aktuelno Evropsko u Poljskoj i Ukrajini.
Jučer sam dobio pošiljku iz vojvođanskog Temerina sa četiri sličice, a prije desetak dana je u suprotnom pravcu otišao isti iznos.
Mnogi će reći kako je ovo dječiji hir ili nešto slično, no taj neko je trebao biti pred Narodnim pozorištem u Sarajevu prije dvije godine, kada se desila jedna od brojnih simpatičnih razmjena.
Dogovorio sam se preko Facebooka s nekoliko osoba sličnog hobija kako bi napravili trampe. Neki već znaju šta će donijeti, neki će doći s buntovima sličica kako bi na licu mjesta sravnili spiskove s traženim.
Taj dan nisam radio, rijetki slobodan dan iz redakcije. Malo sam ranije došao pred Pozorište i na obližnjoj trafici kupio nekoliko paketića sličica kako bi ih koristio kao znak razmjene.
Analize na klupi
Prilazi mi momak godina sličnih mojima.
“Oooo, šta to svjetluca, jesu to sličice?”
“Jesu, ti si ‘taj i taj?'”, upitah, a ime ne navodim, jer ne znam kome šta smeta.
“Jesam, ti si Ibro? Jesi ponio spisak, ja jesam duplake.”
“Koliko imaš vremena, radiš li?”
“Radim na tom-i-tom portalu (jedan poznati bh. portal), danas sam libero.”
Sjedamo na obližnju klupu, kad dolazi jedan muškarac u četrdesetim, prilično zadihan.
“Vozdra, omladinci. Dajte mi odma’ ako ste mi spremili sličice, evo tebi Ibro tvoje, a tebi tvoje”, brzo je izgovorio.
Na poziv da malo sjedne sa nama, odgovara: “Ma, kakvo sjedanje, moram po dijete u školu, žena će me ubit’ ako zakasnim.”
Izvinjenje srednjoškolca
Hajde, de. Čekamo još dvojicu kolega.
Dolazi jedan srednjoškolac i odmah nas zasipa bujicom izvinjenja.
“Joj, raja, izvinite, tek me pustili iz škole, jedva sam stig'o.”
Nova tura sjedenja na klupi, vadimo nas dvojica sličice koje njemu fale. Našli smo ih podosta, a on tek po četiri-pet koje nama fale. Kad je vidio da mu dajemo podosta više, ništa mu nije bilo jasno.
“Šta ima, ba, veze, trebaju ti, samo ti lijepi i evidentiraj i uživaj”, govorimo mu.
Susret pred ambasadom
Posljednje “mušterije” nema nakon akademskih 15 minuta čekanja. Kad, utom, zvoni moj telefon.
“Ibro, druže, nikako ne mogu stići. Daj, ako ti nije mrsko, dođi do Američke ambasade, da ti proslijedim ove tvoje sličice.”
“Nije problem, drug”, odgovaram. “Spremio sam ovih tvojih nekoliko.”
Dolazim pred ambasadu i zovem ga.
Nakon jednog “Eto me”, prolazi nekoliko minuta i prilazi mi čovjek u odori osiguranja ambasade.
“Ibro, kako ide? Evo ti ovo što ti fali”, veli i pruža mi 20-ak traženih sličica, a ja njemu nekoliko koje mu fale.
“E, ovim sam sve sakupio, gotovo za ovo prvenstvo.”
Još Džeko…
Nekoliko dana kasnije i ja sam kompletirao svoj album.
Ovo Evropsko prvenstvo je uskoro završeno. Meni do kompletiranja nedostaje 80-ak sličica, a imam nekoliko najavljenih razmjena.
Za dvije godine je Svjetsko u Brazilu. Možda tada, napokon, u albumu budu i bh. nogometaši.
“Joj, još mi Džeko fali i gotova Bosna”, moglo bi se začuti tada…
Izvor: Al Jazeera