Oglasi

Još jedan maj bez maturske svečanosti

Druga polovina maja, vrijeme kad maturske svečanosti i defilei ljepote trebaju prolaziti kroz grad, već drugi put u manje od 30 godina nije ista.
Maturanti u BiH su u posljednjim godinama obarali svjetske rekorde i bili upisivani u Ginisovu knjigu rekorda za zajednički, sinhronizirani plesAl Jazeera

Maj 1992. godine sam dočekala kao gimnazijalka trečeg razreda. Puna nade, snova, planova sa najboljim drugovima na svijetu kakvi se mogu zamisliti, što će kasnije vrijeme i pokazati.

Rat i ratna stradanja su učinili da je škola naglo prestala, da je na njenom krovu (bivša Peta gimnazija) bilo snajpersko gnijezdo, da su moji drugovi ili odlazili u inostranstvo ili na „drugu stranu“, a šaćica nas je ostala u gradu.

Nismo imali nikakve prilike pozdraviti se, ni međusobno ni sa našim nastavnicima, nekako sa prvim granatama i fijucima snajpera znali smo da je naša rana mladost završena kao i naši srednjoškolski dani. Tu godinu su nam dali neke ocjene i zaključili godinu, sjećam se, naredna se polagala, u drugoj školi, odnosno zgradi i sve je izgledalo nestvarno - trčiš ispod granata da polažeš, recimo, historiju, i čitava stvar je ličila na nadrealnu filmsku scenu.  

Svo vrijeme rata smo nalazili načina nekako ostati u kontaktu mi „iz raje“ koja se družila, mada smo bili na svim kontinentima. Imali smo tu sreću da je tata jednog od nas bio funkcioner koji nam je pomagao proslijeđivati poruke Crvenog križa. To je naše jedino ratno „profiterstvo“ – kakva sreća čitati poruke koje su spajale. I dan danas čuvam ta pisma kao najdragocjenije blago.

Koliko nas je rat razdvajao, kolike su granice bile među nama, toliko smo jaće održavali naša prijateljstva i jedni drugima uvijek bili podrška. Mnogo nam je stvari rat oduzeo, no jedna je ostala kao poseban ožiljak. Mi nismo imali maturu niti ekskurziju, a toliko smo maštali o tome.

Možda nekad, negdje...

Danas, 27 godina poslije, nesreća nas je sve opet zadesila, ovaj put ne samo u Bosni i Hercegovini, već širom svijeta, i maturanti nemaju priliku krunisati kraj svog srednjoškolskog školovanja. Danas, kad ne moraju trčati pod granatama na polaganja, kad mogu imati najljepše haljine, odijela (roditelji, pa ma kako loše stajali sa finansijama uvijek će se potruditi da im to nabave), zabave kakve zamisle, maturanti moraju sjediti kući i propustiti događaj koji je samo jednom u životu. Duboko saosjećam sa njima i znam šta im je pandemija oduzela.

Moje društvo i ja smo se u poslijeratnim godinama uspjevali ponekad okupiti, ali nikad u kompletnom sastavu. I svaki put smo, bez izuzetka, izrazili žal zbog neproslavljene mature.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: "Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu."

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Pitala sam sarajevsku maturanticu Adnu kako doživljava nemogućnost proslave mature, u vrijeme pandemije, a ona je rekla da „nema veze, bitno je da ovo prođe, možemo mi organizovati proslavu neki drugi mjesec ili čak iduće godine“

Progutala sam knedlu, jer mi iskustvo kaže da će iduće godine neki od njenih drugova biti negdje drugo, ali sam prešutila i samo se nasmiješila na njenu ideju da bi mogli svi maturanti napraviti veliki 'dernek' na ulici kad pandemija prođe.

Mi se nismo sjetili toga, da recimo sve ratne generacije maturanata naprave svečanost u centru grada i povrate makar djelić izgubljenog. Zamišljam 'holivudski' glamur, defile ljepote i mladosti, i evociram uspomene na dane kad smo trebali imati proslavu mature.

Maturanti u BiH su u posljednjim godinama obarali svjetske rekorde i bili upisivani u Ginisovu knjigu rekorda za zajednički sinhronizirani ples. Moje generacije nisu imale tu sreću i uzbuđenje planiranja ko će im biti pratilac, s kim će zaplesati na podujumu i zasjati kao zvijezde, ali Adna mi je rekla da je to nešto što se pomno planiralo i da većina djevojaka i momaka biraju svoje simpatije i ljubavi, te da je to trenutak za kojeg se posebno sprema. Tužno, pomislila sam, pa mi ni ne znamo da je to trebalo tako, možda smo samo vidjeli u filmovima i serijama našeg doba, no do pomnog planiranja nikad nismo stigli. Nama je sve nasilno oduzeto, nismo toga ni bili svjesni u tom trenutku.

Online oproštaj

U ta doba nije bilo zaista ničega. Maj 1993. u Sarajevu je bio samo borba za život i opstanak i nekako su one naše poruke koje smo razmjenjivali bile razlog za nadu da ćemo se opet vidjeti. Svaki put kad jesmo imali smo sjajno vrijeme zajedno, ipak, svjesni činjenice da nam više nije 17 godina, da su neki koncerti bili i bez nas, da je studij u Americi ostao samo plan ili da je naša ekskurzija ostala pusta želja. Stoga smo napravili plan - jednom ćemo napraviti zajedničko putovanje negdje, kad djeca malo odrastu, kad završimo neke bitne poslove, kad prođe ovo ili ono, ako doživimo da se sve posloži da možemo.

Znam ja nas, tačno i kad bi nam bilo po 70 godina, nama bi bilo sjajno, toliko se smijati znamo samo mi, na pregršt najdivnijih uspomena, kao kad nas je radnik iz fast fooda otjerao jer smo smetali - toliko smo se smijali da niko nije imao daha naručiti hamburger.

Nastavit će se smijati i sadašnje generacije, jednom kad pandemija prođe, nude se razne mogućnosti. Oko njih makar nema onih ruševina, ne treba im Crveni krst da razmijene poruku, sve je dostupno.

Mi nismo imali priliku oprostiti ni sa našim profesorima, ova generacija može makar to, ako ništa -online.  A ono što ni mi, a ni vi, ne možemo nadoknaditi je zadnji dan škole, pjesma i šetnja kroz grad uz tradicionalno bacanje udžbenika. Znam da su se stariji jako ljutili, ali ja da sam imala priliku, kako bih slatko pocijepala i u nebo bacila udžbenik i svesku iz francuskog.

Druga polovina maja, vrijeme kad maturske svečanosti i defilei ljepote trebaju prolaziti kroz grad, slaveći završenu maturu i novi korak u budućnost, već drugi put u manje od 30 godina nije ista. Razmišljam, šta sve može stati u jedan život i koliko je generacija doživjelo ovo.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.