Jer mi šutimo

Zašto igrači uopšte treniraju, bore se, nižu uspjehe ako će sve to pasti u vodu zbog nesposobnog sudije? (Getty Images)

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada pređeš pedesetu, onda pamtiš i neka ranija svjetska prvenstva. Sjećam se da sam bio dijete kada je Škija dao gol Iribaru iz Španije i u majstorici nas odveo na najveću smotru fudbala 1974. godine. I da sam se potukao sa drugom iz razreda Boćom zbog toga da li su naši navijači pjevali treneru Španije: “Kubala, Kubala, okani se fudbala“ ili „Kubala, Kubala, ostavi se fudbala“. On je navijao za „okani“, a ja za „ostavi“. I još pamtim taj sastav: Marić, Buljan, Hadžiabdić, Oblak, Katalinski, Bogičević, Petković, Karasi, Šurjak, Aćimović i Džajić.

Bilo je Prvenstvo i 1982, pa ono koje je ostalo u najvećem sjećanju. Ono iz 1990. godine. Država se već polako raspadala, a mi smo na ulicama slavili golove Stojkovića protiv Španije i tugovali za promašenim penalom Hadžibegića protiv Argentine. To Prvenstvo je blistao naš Ivica Osim i konačno svakom skeptiku na svijetu, a posebno u domovini, dokazao da je i ljudska i trenerska veličina.

Ovo Prvenstvo sam drugačije doživio. Ovo je bilo za Državu za koju sam se borio. Državu koja je stvorena. Državu u kojoj se dugo nije nešto lijepo dogodilo. Državu koju je slomio rat. Slomili političari.

Ali ovo Prvenstvo je bilo posebno. Ne pamtim da sam ikada u životu imao takvu tremu kao pred utakmicu sa Argentinom. Moji Facebook prijatelji se sigurno sjećaju da sam odbrojavao sate kao da sam zaposlenik Cape Caneverala, odakle se lansiraju rakete u svemir.

Ponos, pa i suza

Ona ranije prvenstva gledao sam u Državi u kojoj sam se rodio. Državi koja je postojala. Ovo Prvenstvo sam drugačije doživio. Ovo je bilo za Državu za koju sam se borio. Državu koja je stvorena. Državu u kojoj se dugo nije nešto lijepo dogodilo. Državu koju je slomio rat. Slomili političari. Slomile poplave. I svi smo nekako polagali nade u taj fudbal. Radovali se. Živjeli za ovo Prvenstvo. Usput zaboravljali na egzistencijalne probleme. Zaboravljali na siromaštvo. Na nezaposlenost. Na budućnost. Nije postojalo ništa osim fudbala.

Nije moje da sudim igračima. Niti selektoru. Vrijeme će pokazati ko je bio u pravu. Vjerujem da svaki čovjek koji osjeća ovu državu svojom Domovinom, nije mogao sakriti ponos pa i poneku suzu kada je svirala naša himna. Ponos – gledajući našu malu, napaćenu Državu među 32 velikana fudbala.

Meni je nešto drugo zasmetalo. Slaba, gotovo nikakva reakcija našeg selektora, Saveza i kapitena na sramno suđenje. Treba biti realan.

I onda sve snove, nadanja, radost sruši sudijska nepravda. I opet priče o tome kako smo mi moralni pobjednici (kako li sam samo sit tih priča), opet pljuvanje na dojučerašnje heroje, opet drvlje i kamenje na selektora…

Ali meni… Meni je nešto drugo zasmetalo. Slaba, gotovo nikakva reakcija našeg selektora, Saveza i kapitena na sramno suđenje. Treba biti realan. Za obje nepravde su krivci pomoćne sudije koje uglavnom niko ne spominje. Iz onog ugla glavni nikako nije mogao vidjeti da li je ofsajd ili ne. Ali pomoćni jeste. I onaj faul nad Spahićem je bio desetak metara od drugog pomoćnog sudije. Glavni je opet bio dosta daleko. Ali glavnom ne mogu da ne zamjerim tolerisanje zadržavanja i valjanja po terenu onog Babatundea. Siguran sam da bi Howard Webb produžio utakmicu bar osam minuta i usput se razmahao žutim kartonima zbog simuliranja.

Kada je Hrvatska oštećena protiv Brazila (mnogo manje nego mi), selektor Niko Kovač je osuo drvlje i kamenje po sudijama. Sasvim ispravno i veoma hrabro. A oštetili su ih protiv domaćina i petostrukih svjetskih prvaka. FIFA ga nije kaznila. Samo upozorila. Jer čovjek je bio sasvim u pravu. Zašto igrači uopšte treniraju, bore se, nižu uspjehe ako će sve to pasti u vodu zbog nesposobnog sudije? Ili sudije iz Države u kojoj je fudbal deseti sport po interesu. Nas su oštetili mnogo više.

Ko zna, da je priznat Džekin regularan gol, u kojem pravcu bi se odvijala utakmica? Možda bismo mi dali još dva-tri gola i danas slavili heroje umjesto što ih kritikujemo.

Merhametli mentalitet

Ali ne mogu da se otmem utisku da je isplivao opet na površinu ovaj naš merhametli mentalitet. Koji me izluđuje. Umjesto da svi ospu paljbu po sudijama, po FIFA-i i izboru sudija, sve je nekako obazrivo, blago, linijom manjeg otpora i nezamjeranja. Rezultatski je potpuno nebitna utakmica sa Iranom. Bilo bi lijepo da uknjižimo prve bodove u istoriji. Ali je sasvim nebitno kako će suditi sudija. Hoće li biti objektivan ili će opet naginjati na nečiju stranu. Jer ta utakmica nema neki poseban značaj. Mi svakako idemo kući. A i Iran.

Pri tom zaboravljamo da idu sljedeće kvalifikacije. Da se opet može dogoditi da nas neki sudija pokrade. Da nam učini nepravdu. A mi – slušajući naše narodne mudrosti, naše poslovice – opet ‘Ne ispravljamo krivu Drinu’, ‘Vežemo konja gdje nam aga kaže’ i guramo ‘Kraju lađu’ da se kome ne zamjerimo i da ostanemo uvijek fini i tihi.

Uvijek smo mi obazrivi prema drugima. Iz tih razloga se samo kod nas može dogoditi da se jedan, a bogme i svaki osuđeni ratni zločinac dočekuje po aerodromima i rodnim selima. 

Ta finoća i tišina su i dovele do toga da smo uvijek nekako ‘donji’. Uvijek se mi nekome izvinjavamo. Uvijek smo mi obazrivi prema drugima. Iz tih razloga se samo kod nas može dogoditi da se jedan, a bogme i svaki osuđeni ratni zločinac dočekuje po aerodromima i rodnim selima. Da se prave fešte zlikovcima, ubicama i nalogodavcima zločina. I to od naših para.

Jer mi smo fini. Mi ne pravimo halabuku zbog toga. Ni zbog ratnih zločinaca. A ni zbog sudija. Zato nam se istorija svako malo i ponavlja.

I uvijek puna zla.
Jer mi šutimo.

Izvor: Al Jazeera