Šta sve može učiniti jedna, naizgled, obična elektronska poruka pokazalo se prije nekoliko dana kada mi je dragi i vrijedni češki doktorand V.B. Borjen poslao informaciju o donacijama Fondacije za izdavaštvo FBiH.
Posebno su mu pala u oko imena dvije, kako reče, važne žene. O jednoj od njih, Mileni Prindls Berger Mrazović i sam je pisao rad dok je sticao magisterij na Budimpeštanskom univerzitetu. A, eto, SPKD Prosvjeta je dobila sredstva za izdavanje Milenine knjige Bosanska istočna pruga, ali i za još jednu knjigu: Uspomene i druge priče iz Bosne autorice Jelice Belović-Bernadžikowske.
„Knjige su vjerovatno u pripremi, bilo bi ih lijepo propratiti“, primijetio je Borjen, a ja sam se istog trenutka kada sam čula ime Jelice našla u jednom ranojesenjem sarajevskom danu od prije nekoliko godina u kojem smo se, moj kolega, fotoreporter Oslobođenja Senad Gubelić i ja, penjali Gabelinom ulicom, i s radoznalošću djeteta tražili broj 10.
Ahaaa, eto je. Zgrada se zvala Vila Jelena, i mi smo, kao lovci kada dođu do plijena, ali ovaj im još izmiče, nestrpljivo na njoj tražili tragove života žene koja je znala devet jezika, napisala 56 knjiga, sarađivala u 23 lista i, sve su prilike, upravo tu stanovala za svoga boravka u Sarajevu. O njoj se jako malo zna na ovim prostorima, ili, čak ništa, ali, sudeći prema nekim znakovima, pa i ovoj donaciji, Jeličino vrijeme izgleda tek dolazi.
Tada, u Gabelinoj, nikoga nismo mogli pitati da li makar nešto zna o bivšoj stanarki. Vrata zaključana, ni na jedno zvono se zavjese ne pomiču. Odnekud se pojavi neka žena i od nje saznadosmo da je nedavno, sa broja 10, otišla u vječni svijet jedna starica koja se bila približila stotoj. Da li je ona poznavala Jelicu, pitali smo se i kada smo otišli u dvorište, posmatrajući drvenu izrezbarenu verandu, koju je obgrlila gusta vinova loza.To što je i mnogima koje ja poznajem, a koji se ubrajaju u poznavaoce svega i svačega, nepoznato ime Jelice Belović-Bernadžikowske, mene ne čudi jer, iskrena da budem, i ja ne bih znala ništa o njoj da nekim povodom nisam otišla u Historijski arhiv Grada Sarajeva i vidjela kako arhivist Saša Beltram premješta neke kartonske kutije.
Na svakoj od njih je bilo meni nepoznato ime. Arhivist mi je tada pokazao autobiografski rukopis ove pedagoginje, folkloristkinje, novinarke, publicistkinje. Prodao ga je toj ustanovi Jeličin rođak, Leo Sielski. Na papiru je pisalo da je prodaja završena 15. novembra 1957.godine.
Ljubini Memoari
Rukopis nosi naziv Memoari, ali na njemu nije bilo Jeličino ime, nego je pisalo: Ljuba T. Danichić.
Tako je, eto, počelo moje upoznavanje sa izuzetnom intelektualkom koja se, pod brojnim pseudonimima, pojavljivala u glasilima raznih gradova Evrope, a najviše u onima koji su pripadali bivšoj Jugoslaviji: u Sarajevu, u Zagrebu, Somboru, Sremskim Karlovcima…
Potpisivala se kao Jelica, teta Jelica, Jele, Jasna, Hele, Mlada Ana gospoja…, pišući i za Frankfurter Zeitung, Frauenzeitung, Revue des Deux Mondes, Journal od the Gupsy Lore Society, Tršćanski Lioyd, ali i za Smilje, Bršljan, Mladi dobrotvor, Mladi Istranin, Anđeo čuvar, Školski vjesnik, Školski odjek, za Napredak, Ženski svijet, Franjevački glasnik, Glasnik sv. Josipa, za Narodnu prosvjetu, Narodnu snagu, Frauenwelt (gdje je bila urednica), a u godini 1913. je radila i kao redaktorica almanaha Srpkinja.
U svakome od tih listova, za koje je pisala na jeziku sredine u kojoj je ovaj izlazio, Jelica Belović- Bernadžikowska je vodila žestoke javne polemike.
Apsolutno otvorena prema svemu što je bio izazov, društveni i stvaralački, Jelica je tako na djelu pokazala šta znači biti stvarno angažovana osoba, a ne salonski ušuškana. Njeni radovi, u kojima slobodno, bez ikakvih ograničenja, razmatra posebno tzv. žensko pitanje, svrstavaju je među začetnice feminizma u Evropi. No, to nije nikad bio feminizam elitnog kroja kojim se i danas u hladovini mnogi zaklanjaju, to su bili istinski životni problemi svake žene, od kojih Jelica Belović-Bernadžikowska nije bježala. Naprotiv.
Rođena je u Osijeku 25. februara 1870. godine. Njeni obrazovani roditelji (otac porijeklom Crnogorac, majka Njemica) željeli su da i svu svoju djeca školuju. Nižu gimnaziju započinje u Đakovu, u Zavodu biskupa Josipa Juraja Štrosmajera kojeg je Jelica poznavala, a jednom je i izjavila da ju je on nadahnuo ilirskim duhom. U Zagrebu je pohađala samostansku učiteljsku školu, a studije je završila u Beču i u Parizu.
Radila je kao učiteljica u Zagrebu, u Osijeku, u Rumi, u Mostaru, potom dolazi u Sarajevo gdje je profesorica u Trgovačkoj školi, a potom je u Banja Luci upravnica Više djevojačke škole.
U 26. godini se udala za Poljaka, grofa Janka Bernadžikowskog, službenika mostarskog Okružnog suda. Penzionisana je, prisilno, u 39. godini života, a vlasti u Austro-Ugarskoj, koje nisu gledale nimalo blagonaklono na njene brojne kritike, zabranile su joj da se uopće pojavljuje u javnosti. Zbog toga je i pisala pod pseudonimima.
Narodni vez
Upravo iz Memoara je očito koliko je ova žena hrabro iznosila svoje stavove o mnogim negativnostima u društvu. Biće zanimljivo o tome više pročitati u najavljenoj knjizi SPKD Prosvjeta. No, nimalo ne sumnjam da će se u njoj ispoljiti u naročitom svjetlu i velika Jeličina ljubav, etnologija, a u okviru ove, narodni vez.
Koliko je samo djela njemu posvetila, koliko je samo istraživala sve što se odnosi na tu oblast! Govore o tome već i neki od naslova njenih knjiga: Građa za tehnološki rječnik ženskog ručnog rada, O renesansi naše veziljačke umjetnosti, Jugoslovenski narodni vezovi, Mala vezilja… Osnovala je i udruženje gospođa za podizanje narodnih vezova u Petrinji, učestvovala na izložbama vezova u Evropi, a na najvećem broju njih bila je članica osnivačkih odbora.
Inače, 1935. godine, na beogradskoj izložbi udruženja univerzitetski obrazovanih žena Jelica učestvuje sa 19 svojih knjiga. Bavila se i dječjom psihologijom, pedagogijom, raznim društvenim i književnim temama, likovnom, muzičkom kritikom.
Bila je počasna članica Bečkog folklornog društva, pa je, u okviru njega, sarađivala sa u to vrijeme poznatim Friedrichom Salomonom Kraussom, profesorom, pripovjedačem, seksologom,(pisala je i o seksu), folkloristom, a o kakvoj je saradnji riječ dovoljno govori i to da je Krauss bio prvi čitalac njenog najpoznatijeg djela Kulturna historija Južnih Slavena, objavljenog na njemačkom jeziku 1927. godine.
Tadašnjem evropskom kulturnom krugu pripadale su brojne poznate spisateljice s prostora bivše Jugoslavije (Mara Malagurski-Đorđević, Alojzija Sgtebi, Maga Magazinović, dr. Zora Prica, Miklica Janković, Zofka Kveder…) s kojima je Jelica često vodila i vrlo neugodne javne polemike, a nerijetko je s njima razmjenjivala opore riječi. Neki tvrde da je razlog ovim svađama i ženska ljubomora. Jelica je bila i vrlo lijepa, duhovita, zabavna.
No, to je manje važno u odnosu na činjenicu da je svojim djelovanjem skidala mnoge koprene, ukazivala na nešto o čemu se do tada nije razmišljalo. Gordana Stojaković, jedna od istraživačica života ove intelektualke, smatra da je Jelica ta koja je uočila osobenost u književnosti žena, pa se, zahvaljujući njoj danas i najviše zna o prvoj hrvatskoj feministkinji, o Osječanki (opet Osijek!), Franki Paškec, ali i o Mariji Franković, Mileni Mrazović, Savki Subotić…
Drugi put penzionisana
Jelica je bila saradnica zagrebačkog Muzeja za obrt i primijenjenu umjetnost, a 1918. godine predaje i u novosadskoj Mješovitoj građanskoj školi, jako mnogo prevodi. Tada je po drugi put penzionisana. Umrla je u Novom Sadu 30. juna 1946. godine, u samoći, zaboravljena od svih. Malu svjetlost na njen tadašnji život je bacilo Sarajevo, u kojem je o Bernadžikowskoj Dušan Jelkić napisao knjigu.
Polovinom prošle godine, Muzej grada Novog Sada je, povodom 70. godišnjice smrti znamenite sugrađanke, organizovao projekciju filma njoj posvećenog, a tim povodom se podsjetilo na činjenicu da je Jelica sahranjena na Uspenskom groblju, na kome ne postoji ni njeno grobno obilježje niti je uvrštena na tamošnji spisak znamenitih ličnosti. Krajem 2016., ministru kulture Republike Srbije Novosađani su uputili peticiju da se blago koje je sakupljala i opisivala Jelica sačuva. Jer, toliko je godina prošlo, a dva sanduka s njenom zaostavštinom niko još nije popisao, konzervirao, trajno izložio. Nije bilo vremena a ni para!
U Sarajevu je nedavno izašlo i drugo, dopunjeno i izmijenjeno izdanje publikacije Zabilježene-Žene i javni život Bosne i Hercegovine u 20. vijeku, u kojoj je predstavljena i Belović Bernadžikowska, čije knjige su nacisti palili u Njemačkoj, a čije ime ne izostavlja nijedna relevantna svjetska enciklopedija.
Novo Prosvjetino izdanje će je još jednom vratiti u Sarajevo, a, možda bi se u tom gradu baš povodom ove žene moglo krenuti s obilježavanjem njegovih zgrada u kojima su kroz minula stoljeća živjeli velikani duha. Osjećali mi to ili ne, oni i nama danas podižu krila. Tako bi se došlo i do Gabeline i do one sjenovite loze, koju je i Jelica, sigurna sam, s nježnošću posmatrala, umjesto svoga jedinog djeteta, prerano umrlog.
Izvor: Al Jazeera