Jel’ Teheran gdje je nekad bio?

Dodik mlađi je nedavno, umjesto 'Teherana', vidio Sarajevo - grad koji je ponovo zavolio košarku (Anadolija)

Živimo li u Matrixu? Jesu li stanovnici ove prelijepe zemlje i nakaradne države samo nesvjesni robovi u Matrici konstruiranoj dogovorom troglave političke mašinerije, koja simulira stvarni život i crpi energiju ljudi na ovim prostorima zarad vlastitih privilegija? Da li je igranka koja se igra prilikom svake tzv. velike političke krize zapravo još jedna dimna bomba koja štiti Matricu i njen virtualni značaj? Nismo li svi mi, kao u znamenitom američkom sci-fi klasiku iz 1999. godine, zarobljeni u vještačkoj realnosti negativnih vijesti kojima nas bombarduju u svrhu održavanja robovlasničkog poretka? Robovlasničkog u svakom pogledu, i materijalnom i duhovnom.

Dvoentitetska, nacionalistička, birokratizirana, kleptokratska mašinerija kreirala je kibernetski, simulirani prostor u kojem se sve mora odvijati u okvirima zadatog narativa o Dobrim Nama i Zlim Njima, o Bijelim Nama i Crnim Njima, o Poštenim Nama i Prefriganim Njima, o Pravednim Nama i Kriminogenim Njima, o Braniocima nama i Napadačima Njima…

Dio tog destruktivnog scenarija, pored ispolitiziranog medijskog i ekonomskog prostora, jeste i zatrovani obrazovni sistem koji produkuje jedinke operisane od bilo kakve potrebe da dovedu u pitanje propagandne floskule što im se serviraju kao jedna i jedina Istina. No, najveći domet policijskih agenata Matrice svakako je izgradnja i održavanje nevidljivog, dakle virtuelnog, ali poželjno vrlo prisutnog zida među ljudima različitih mišljenja, opredjeljenja, rođenjem zadatih vjerskih ubjeđenja te kulturoloških okruženja.

U tom domenu već je mitske razmjere dobila izjava Milorada Dodika u intervjuu 2006. godine kada je, između ostalog, rekao: “Moj sedamnaestogodišnji sin ima daleko radikalniji politički stav nego što sam ga ja ikada imao. Njega Sarajevo apsolutno ne interesuje. Kada se vratim iz posjete Sarajevu, on mene pita: ‘Tata, šta ima u Teheranu?'”.

U kontekstu održavanja idealnih uslova “hladnog rata” u svim dijelovima BiH, ova izjava predsjednika RS bila je eklatantni primjer razmjera manipulacije kojom se politikantska mašinerija služi ne štedeći, pri tom, ni (zlo)upotrebu vlastitog, tada maloljetnog, potomstva.

Nevidljivi zid koji raste

I dok su nam strani nevladini eksperti iz, uglavnom, unilateralnih kultura, kako reče jedan moj drug, na billboardima reklamirali suživot, nevidljivi zid je narastao. Norma je postala ono u šta hipnotizirano stanovništvo vjeruje, a ne ono što je najbliže zdravom razumu i logici boljeg, normalnijeg života, ako ne za ovu a ono barem za sljedeću generaciju. Brutalni ispadi i konflikti predstavnika vladajuće mašinerije postali su nam svakodnevnica, a nade da će duhovni i materijalni robovi uskoro uvidjeti u kakvoj opsjeni žive sve je manje. Dok oni opsesivno podržavaju svoje gospodare, a žive u stvarnoj bijedi, troglava mašinerija crpi bogatstva i resurse ove zemlje i ubija nas u svakom pogledu. I tako nam prođe 20 godina života. Stvarnog, ne virtuelnog.  

Ipak, unatoč tome, treba vjerovati da je život jači od Matrice. Mali, sićušni primjer je gorespomenuti Igor Dodik, 11 godina nakon što ga je vlastiti otac iskoristio u svrhu dokazivanja da tzv. nove generacije žive još radikalniju mržnju od one koju on, predsjednik entiteta, politički programirano i dozirano širi, u kooperaciji sa svojim partnerima iz mašinerije.

U funkciji generalnog menadžera Košarkaškog kluba Igokea, nakon što je tim iz Aleksandrovca odbranio naslov osvajača Kupa BiH u Sarajevu, savladavši domaćina i organizatora turnira – Bosna Royal Jelly, mladi Dodik se zahvalio publici na aplauzima i organizatoru na gostoprimstvu.

“Drago nam je, ali bilo bi glupo reći da smo iznenađeni. Drago nam je što se ovo dešava. I prošle godine u Kaknju je bilo isto. Dočekani smo aplauzom. Kad se desi nešto lijepo, mediji ne pišu”, ispričao je Dodik. Klub koji vodi objavio je i saopćenje u kome kažu da je tim i trenera obradovalo “fer i korektno navijanje domaćih navijača, posebno aplauzi i ovacije pri uručenju pehara i medalja”.

Dodik mlađi je, poput hakera iz filmske trilogije, popio crvenu pilulu i našao se u svijetu oslobođenom ograničenja i opsjena. Umjesto “Teherana” (i svega što obuhvata taj pojam u vokabularu predsjednika RS) vidio je Sarajevo, grad koji je ponovo zavolio košarku. Umjesto Njih vidio je košarkašku publiku kojoj vrijedi odati počast jer zna aplaudirati boljem timu. I samo to.

A koliko smo duboko u Matrixu kojim diriguje politikantska mašinerija pokazuje i činjenica da je ovaj obični gest zahvale postao zapažena vijest. Dok oni izvan Matrice pronalaze nove planete, nama je otkriće da Sarajevo ipak nije “Teheran” ili da djeca u Mostaru sa 16 godina prvi put prelaze na “onu stranu” svog grada.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera