Jedni slave visoke plate, drugi nezavisnost

Hhoće li bar moja djeca doživjeti da se jedan državni praznik slavi na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine (Arhiva)

Piše: Zvonimir Nikolić

Mislim da su izbori 18. novembra 1990. godine bili i prvi izbori u mom životu na koje sam otišao da glasam. Ne znam uopšte kako su se do tada birali delegati, ministri, raznorazni funkcioneri – valjda je bio jednopartijski sistem, pa je stranka ( partija) birala svoje lojalne članove.
Doduše, nije me nešto tada ni interesovalo.

Te prve izbore sam više upamtio po tragičnoj smrti u saobraćajnoj nesreći,  na povratku iz vikendice sa Pala, našeg druga Zorana Ristića. Drug iz obdaništa, osnovne škole, gimnazije… prvi iz naše generacije koji nije više bio sa nama. Kao da je ta njegova smrt nekako i nagovjestila da će „demokratija“ na naše prostore donijeti, uz sve ono dobro što je trebalo da se dogodi, i veliku količinu zla.

Bilo je interesantno tih dana razgovarati sa ljudima. Većina ih je, za javnost, glasala za SDP ili za Reformiste Ante Markovića, a zapravo, uglavnom su glasali „svako za svoje“. Možda je to donekle i razumljivo. Nakon toliko godina jednopartijskog sistema, konačno su dobili mogućnost da glasaju. Onako po svom nahođenju – demokratski.

Godinu i po dana kasnije bio je referendum.

Spasi, što se spasit da

Jugoslavija već nije postojala u onom obliku kakvom smo je znali i upamtili. Odvojile su se Slovenija i Hrvatska, a tih mjeseci je „vladajuća šestorka“ iz svih republika zasjedala širom bivše nam domovine, tražeći mirno rješenje novonastalih problema. Skoro svaki TV dnevnik je počinjao sa „novim pregovorima“ i izbjegavanjem sukoba, a sukob je na terenu već uveliko počeo. A u januaru te godine je proglašena  “Srpska Republika Bosna i Hercegovina”. Tada je to izgledalo malo smiješno, čuj – Srpska Republika usred BiH?

U razgovarima prije referenduma sa roditeljima, prijateljima, svi smo dolazili do istog zaključka – bez Slovenije i Hrvatske ni Jugoslavija nije ono što je bila ili što bi trebala biti, i svi smo uglavnom podržavali taj referendum. I vjerovatno je dobar dio ljudi tada na isti način razmišljao. Nismo uspjeli spasiti „onu Jugoslaviju“ ali hajde da bar spasimo ovu našu Bosnu i Hercegovinu koja je svakako bila Jugoslavija u malom. Bar to.

A i samo referendumsko pitanje je bilo sasvim normalno i po meni sasvim razumljivo i korektno.

Glasilo je: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

Nisam vidio nikakav razlog zašto ne bih glasao na referendumu i podržao zajednicu ravnopravnih građana BiH.

I zaista taj dan smo svi iz moje porodice izašli na referendum i zaokružili DA. Nadajući se da će to DA biti sasvim dovoljno na nastavimo normalno živjeti i raditi. Mislio sam da je sasvim normalno da svi izađu i zaokruže isto. I bio sam gotovo siguran da će izlaznost biti velika i da će ogroman broj ljudi glasati na isti način.

A nekako u sjeni referenduma je promakla i vijest da je baš na taj dan ubijen svat na Baščaršiji, srpske nacionalnosti, Nikola Gardović.  Da li se to zaista baš slučajno dogodilo na taj dan ili ne, i da li je baš Ramiz Delalić bio izvršitelj tog ubistva, jednog dana će valjda istorija dokazati.

Nažalost, to ubistvo je bio direktan povod sutrašnjoj blokadi nekih sarajevskih saobraćajnica. Prvi put u životu sam vidio maskirane ljude sa automatskim puškama, prevrnute kontejnere i žardinjere. I svi smo vjerovatno isto razmišljali – sad će doći milicija i srediti to.

Vole platu, a ne i državu

Ponekad ni ne želim da se svega toga sjećam. Šta se poslije toga dešavalo, svi uglavnom znamo. Ipak, evo danas bismo trebali slaviti praznik – Dan nezavisnosti, države nam, Bosne i Hercegovine.

I slaviće se. Ali na trećini teritorije.

Ostali koji nisu sa teritorije koji je, kako se nekad govorilo, kontrolisala Armija BiH, a koji ipak tu žive i rade u državnoj službi i uredno i uredno primaju (jako visoka) mjesečna primanja koja im daje Bosna i Hercegovina, ne priznaju taj praznik. Oni slave neke druge praznike.

Teško se ponekad oteti utisku da upravo oni koji najviše ne priznaju postojanje Bosne i Hercegovine, ili oni koji je najviše ne podnose, uredno naplate i najveća primanja na račun te iste države.

Za razliku od boraca koji su se borili u rovovima, koji su ginuli za ovu državu.

A ja se često pitam – hoće li bar moja djeca doživjeti da se jedan državni praznik slavi na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine? Praznik koji bi trebao da slavi samo jedno – ravnopravne građane, narode BiH – Bošnjake, Srbe, Hrvate i pripadnike drugih naroda koji u njoj žive – Bosance i Hercegovce!

P.S. Gdje god sam putovao, u kojoj god republici bivše Jugoslavije bio, svi su me na isti način dočekivali – De, bolan, ispričaj nam koji novi vic iz Sarajeva! Za sve njih sam bio Zvonko Bosanac koji čim progovori, odmah znaš odakle je. Samo kada se vratiš nazad u BiH, postaješ jedan od tri ili četiri pripadnika njenih naroda.

Sretan ti Dan nezavisnosti, Bosno i Hercegovino!

Izvor: Al Jazeera