Jedino u BiH preletači lete u rikverc

Naravno da je i narod kriv, što ne raspoznaje žito od kukolja, i preletačima gleda kroz prste (Arhiva)

Preletači. Svejedno je njima ko je na vlasti, ako su blizu kazana, a kutljača dovoljno velika da zagrabi. Frka je kad ih je puno i moraju strugati mrvice sa dna. Ako je neko nezadovoljan strankom, u koju se dobrovoljno upisao iz političko-ideoloških razloga, zar nije logično da je frustriran i ukupnim stanjem u državi? Zašto takvi ne potraže sreću u drugim oblastima, prije svega, u realnom sektoru?

Možda zato što ne znaju ništa drugo raditi ili što je politika najunosnije zanimanje. Rizik je sveden na minimum jer se za svoj račun posluje državnim parama. Ako dođe do bankrota, sve će građani platiti. Toga su svjesni – ne samo preletači, nego i većina ostalih koji učestvuju u političkom biznisu. Malo je onih koji su došli iz ubjeđenja da se bave poslom koji je kao i svaki drugi. Razlika je jedino u tome da kandidat mora imati svjetonazor i opciju kojoj pripada.

Ili si liberal (slobodnjak) ili narodnjak (konzervativac) ili socijal-demokrat što ima veze s ekonomijom i položajem onih koji je nose na vlastitim leđima (stranke ekstremne ljevice i desnice obično formiraju obavještajne službe u interesu režima). Zato je meni apsurdno kako može neko iz Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja preći u Stranku nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika?

Birači kratkog pamćenja

Govorim o Nikoli Špiriću koji je, između tih transfera, prošao kroz još nekoliko stranaka. Nije jasno je li on ideološki lutao ili je trgovao svojim političkim uvjerenjem ali je znano da se obogatio od politike. Špirić je samo jedan od brojnih primjera nesvakidašnje prakse prelijetanja iz jedne grupacije u drugu a birači kratkog pamćenja umjesto da ga kazne zbog nedosljednosti, oni to nagrađuju. Drugih sankcija nema, iako je u pitanju nedozvoljena trgovina.

Naravno da je i narod kriv, što ne raspoznaje žito od kukolja, i preletačima gleda kroz prste. Ali kod pobjega i prebjega treba razlikovati one koji su napustili matičnu stranku i osnovali novu (za što je potrebna hrabrost i novac) i druge koji su prešli u protivnički tabor (samo novac). U prvoj grupaciji puno je zvučnih imena, pomenuću samo neke: Fikret Abdić, Stjepan Kljuić, Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Božo Ljubić (dvostruki salto mortale), Biljana Plavšić, Milorad Dodik, Martin Raguž, Željko Komšić i aktuelni – Nedeljko Čubrilović i Elmedin Konaković. 

Iz druge grupe je glupo pisati imena jer ih ima na hiljade. To su vrhunski preletači, uhljebi ili ‘papci’, kako ih negdje zovu. Neki su proletili kroz čitav spektar stranaka i ne mogu stati. Niko ne zna ništa drugo raditi i nema šanse da recimo pokušaju u realnom sektoru. Registruju malu ili srednju firmu (para imaju) i zaposle desetak ljudi. Eto kako bi se riješio problem 450.000 nezaposlenih u BiH. Ali, očito je da među njima nema toliko ludih jer je bolje i manje rizično (rizično je zato što oni kreiraju sistem) grickati na državnim jaslama.

Zapravo, prvo veliko preletavanje dogodilo se krajem osamdesetih prošlog stoljeća, kad je većina dolazila iz rasadnika Saveza komunista. Što je donekle i logično jer je tada uvedena demokratija i jednopartijski sistem je zamijenjen višepartijskim. Tako su svi političari imali dovoljno vremena da preispitaju svoja politička uvjerenja i da se ‘prestroje’. Zašto danas mijenjaju ideološki predznak i opciju (ako to uopšte postoji), valjda je svima jasno. Preletači vjeruju da su na tržištu/pijaci i da se mogu prodati kome hoće jer je demokratija.

Politika jeste utakmica, samo ne fudbalska 

O narode, probudi se! Nije politika fudbal (nema transfer liste i kupovine igrača) da se može igrati malo za Želju, malo za Sarajevo, početi u Partizanu i završiti u Zvezdi, ili kada Hajduk kupi igrača iz Dinama da bi ga oslabio. Šta bi to značilo kada bi, naprimjer, SDP BiH ‘kupio’ Dodika!? SNSD bi se raspao. Ili kad bi (hipotetički) HDZ BiH kupio Željka Komšića. Što bi se dogodilo sa Demokratskom frontom? Ili, kad bi SDA BiH kupila Nermina Nikšića da pojačaju navalu u predstojećem mandatu.

Politika jeste utakmica, samo ne fudbalska. Politika nije trgovina (u BiH nažalost jeste), ali postoje stvari s kojim se ne može trgovati jer to vodi društvo i državu u rikverc i govori o tome da su se na najviše funkcije uvukli ljudi kojima je primarni motiv osobni materijalni interes. Država je ozbiljna pojava i nije pijačna tezga na kojoj trgovci i prekupci prodaju voće i povrće (kaliraće, ako brzo ne prodaju). Kako vjerovati ljudima koji ne znaju ništa drugo osim politike koja im služi za bogaćenje?   

Ako su lideri velikih stranaka navodno nekad bili uspješni u onom što su radili (Bakir Izetbegović u Zavodu za izgradnju grada Sarajeva, Milorad Dodik kao poduzetnik ili Dragan Čović, direktor ‘Soko’ Mostar), nije mi jasno zašto su preletili u politiku? Hajde, može mandat ili dva, ali doživotno, to je štetno i za njih i za politiku. Zato što je poželjna brza izmjena igrača kao u hokeju. Razlog je valjda svima jasan. Smanjilo bi korupciju, klijentelizam i nepotizam za najmanje pedeset odsto.

Da ne govorim o identitetlijama što zbog izbornog inžinjeringa prelaze iz jedne nacije u drugu i pokazuju sav apsurd sistema. To nigdje na svijetu ne postoji i govori da nacionalni koncept nije moguć. Mjesto da napreduje, država ide unazad. Zamislite da vozite od Bijeljine do Bihaća ili od Neuma do Brčkog u rikverc? Masovno preletavanje je najbolji dokaz da su stranke uzrok većine problema, zbog ljudi koji kradu sve što im dođe pod ruku u ambijentu koji su sami napravili.

Šta je rješenje? Zabrana finansiranja iz proračuna i civilni nadzor nad državnim firmama.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera