Piše: Muhamed Bikić
“Nedjelja kad je otišo’ Hase”, “Heroji su neka nova raja (…) e moj Hase, da si ovdje sada…” Pjevalo se i uvijek će se pjevati u čast legendarnog fudbalera Sarajeva, a nadasve čovjeka Asima Ferhatovića Haseta.
Pisati o Hasetu, kao tada mladom i neiskusnom novinaru, bila je prava hrabrost. Starije kolegu su mi malo i zamjerale, ali s obzirom na to da sam dijete ovoga grada i nezaobilazne Čaršije i da se itekako sjećam jedne od najvećih dženaza minulog stoljeća u bh. prijestonici, usudio sam se povodom svakog održavanja tradicionalnog malonogometnog turnira ili godišnjice rođenja, odnosno smrti, napisati prigodan tekst, odnosno napraviti reportažu, dok je živa bila rahmetli supruga Vahdeta, o legendarnom Asimu Ferhatoviću. Naravno, kroz priču njegovih savremenika, familije, komšija, prijatelja, saigrača, protivnika…
Asim Ferhatović rođen je 24. januara 1933. godine u Sarajevu, na Kovačima, u poznatom starom dijelu grada.
“Mi, Vratničani, bili smo i ostali ponosni na Haseta. On je simbol, ne samo Vratnika, nego i Baščaršije, i Sarajeva, i Bosne i Hercegovine… I ne samo kao fudbaler, sportista, nego kao čovjek, insan. On je za života bio naša legenda”, uvijek je govorio Redžad Ćatić, nekadašnji predsjednik Željezničara, Vratničanin koji je bio jedan od rijetkih žitelja tog dijela sunčane strane Starog grada kojem je, koliko god volio Haseta, bila draža plava, nego bordo boja. No, beskrajno je volio svog bordo komšiju Asima Ferhatovića – i kao fudbalera, i kao čovjeka.
Kratki izlet u Fenerbahce
A Hase je je skoro cijeli fudbalski vijek nosio bordo dres. Prvu utakmicu za Sarajevo odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. Za prvi tim nastupao je do 1967. godine, odigrao 422 utakmice i postigao 198 golova. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prve lige sa 19 golova. Osim u svojoj najvećoj ljubavi – Sarajevu, vrlo kratko je igrao u turskom Fenerbahceu.
“Hase je najviše volio igrati za Sarajevo. Pa prije se vratio iz Istanbula nego što je otišao. Njemu je sve bilo Sarajevo, sve na ovom svijetu. A volio je i s rajom igrati lopte. Znao je poslije treninga nastaviti igrati s rajom po mahalama. Hase je zaista neponovljiv”, govorio bi Hasetov saigrač iz Sarajeva Salih Šehović, strijelac čuvenog gola slavnom Lav Jašinu, na susretu reprezentacije grada Sarajeva i bivšeg SSSR-a.
Za A reprezentaciju tadašnje Jugoslavije Hase je odigrao samo jednu utakmicu, 8. oktobra 1961. godine u Beogradu, kada je savladana Južna Koreja sa 5:1.
“Mogao je on i više za tadašnju reprezentaciju, ali to su bila druga vremena i vrlo teško se tada bilo probiti iz Sarajeva, jer ipak za najbolju selekciju su igrali igrači iz ‘velike četvorke’ [Crvena zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk]”, kaže Nijaz Ferhatović, Hasetov bratić, koji je također nosio bordo dres, kao i njegova braća Hamdo i Sejo te sinovi Amar i Nidal.
Hasetovi driblinzi su bili neponovljivi. Znao je čak u nekoliko navrata predriblati i golmana, ali nije želio dati gol, već je vraćao loptu svojim saigračima. Nešto nevjerovatno, ali istinito.
Kako je pukla Željina prečka
“Bio je odličan i inteligentan fudbaler. Nastupati zajedno s njim bila je prava privilegija. Nije bilo potrebno nikakvo uigravanje”, svojevremeno je govorio Ivica Osim, nekadašnji igrač Željezničara, kluba protiv koga je Hase posebno bio inspiriran igrati.
Pamti se sezona 1963. i trijumf nad gradskim rivalom od 3:2. O ovoj utakmici mnogo se pričalo, a i danas se priča, jer je pukla prečka. Naime, nakon postignutog gola, Hase se uhvatio za prečku, koja je, zbog dotrajalosti, pukla i tako nastala ta čuvena priča. U gradskim derbijima ukupno je postigao šest golova.
Poneki Hasetov gol i danas možemo vidjeti na starim arhivskim crno-bijelim snimcima. Zanimljivu je izjavu o Hasetu dao i Džemaludin Mušović, Hasetovo veliki prijatelj i saigrač.
“Mnogi se i danas pitaju kakav je to bio igrač rahmetli Hase. Mi, koji smo igrali s njim, to možemo objasniti. Osim toga što je bio vrhunski majstor s loptom, bio je iznimno fizički jak, što u nogama, što u rukama. Imao je običaj reći da mu je puno pomogao zanat mesara, gdje je morao biti itekako fizički jak kako bi taj posao dobro naučio. I to mu je koristilo u igri, nisu mu mogli oduzeti loptu, prići, jer je bio prava atleta.”
Riječi hvale i nogometna slava u njemu nisu potisnule džentlmena u kopačkama, tihog i skromnog čovjeka plemenite duše. Dok je Sarajeva i Čaršije, nikada nećemo zaboraviti njegovu čuvenu “Devetku”.
I ćevabdžinica, i Olimpijski stadion
“A dolje, u Hasetovoj radnji na čaršiji, dobro su znali kome će od gradske sirotinje udijeliti ‘deset s lukom’, ili ‘deset u kajmaku’. Kad god bi već sjedokosi Hase silazio sa Vratnika niz Kovače do svoje ćevabdžinice, vazda s kravatom i naherene glave, zaigralo bi srce svima koje je život natjerao da ispruže ruku. Hase ih nikada nije previdio. Zastajao bi kraj njih i diskretno tutnuo novac u ispruženu ruku. Hase nije bio samo plemenite, nego i jake ruke. To mu je, kažu, ostalo od mesarskog zanata”, piše u svojoj knjizi Teferič na ničijoj zemlji novinar Zdravko Lipovac, koji ne zaboravlja Hasetovu još jednu veliku ljubav – šah, koji je redovno igrao na Mejdanu u Vatrogasnom domu, kao i talve, i to s penzionerima u rahatlokume.
Danas u sarajevskom naselju Koševo jedna ulica nosi njegovo ime, kao i Olimpijski stadion. U znak sjećanja, Fudbalski klub Vratnik tradicionalno organizira malonogometni turnir, a Šahovski klub Stari Grad šahovski turnir.
Asim Ferhatović umro je u noći između 24. i 25. januara 1987. godine. Sudbina je htjela da to bude na njegov 54. rođendan. Hasetov posljednji ispraćaj ostat će upamćen po aplauzu velikog broja prisutnih ljudi na gradskom groblju Bare i skandiranju: “Hase, Hase, Hase…” Svake zime, prilikom održavanja turnira ili godišnjica rođenja ili smrti, možemo kazati ono poznato: “Jedan je Hase, niko ko’ Hase”.
Izvor: Al Jazeera