Oglasi

Je li moje dijete vanzemaljac?

Jedna mama iz Srbije pisala mi je da ima dvoje djece, jedno 'tipično', drugo 'atipično', pa, iako je bila dogovorila da oba djeteta vodi na bazen na plivanje u Beogradu, prvo su primili, a drugo vratili.
Stid me konstatovati da naša vlast smatra da je dobro ako djeca uopće imaju kamo ićiReuters - Ilustracija

Većina nas na mobitelu, posredstvom Vibera, ima različite grupe. Neko grupu kolega s posla, neko ljudi povezanih kakvim hobijem, neko s fakulteta itd. Zavisno od doba i afiniteta osobe.

Ja imam grupe roditelja. Moj sin ide u dva vrtića – specijalizovani i redovni. Dva potpuno različita svijeta, rekla bih. U grupi za specijalizovani vrtić mi roditelji organizujemo se na način da svakodnevno razmijenimo stotine poruka – kako, šta, ko i koliko može učiniti za poboljšanje sistema našoj djeci. U toj grupi dijelimo aktivnosti, dokumente, planove, strategije, gotovo nezamislive stvari za ljude koji nemaju nekih dodirnih tačaka s ovom problematikom, a znamo da je,  kad je riječ o pravima djece s poteškoćama u razvoju u Bosni i Hercegovini, realno stanje jako teško i mučno za nas roditelje i našu djecu.

U toj grupi oslanjamo se na naše profesije i afinitete, pa je svaki roditelj "zadužen" za određeni segment naše borbe, a u zajedničkom djelovanju. Nebrojene smo stvari dosad uspjeli uraditi i izlobirati kod naših vlasti da usvoje naše inicijative, ali još nas nebrojeno čeka da riješimo i uradimo. Idemo korak po korak, stalno radimo i smišljamo načine. Ponekad je za rezultat potreban i nadljudski napor, ali, eto, kad treba, mi zbog svoje djece moramo i to biti – nadljudi!

Tipično i atipično dijete

U drugoj grupi "redovnog" vrtića problemi sasvim različiti. Od veličine i boje ormarića preko izbora za kurs stranog jezika do uređenja dvorišta. U toj grupi ja gotovo ne smijem ni tipkati. Stid me ljudi. Stid me konstatovati da naša vlast smatra da je dobro ako djeca uopće imaju kamo ići. Stid me pomisliti na boju ili veličinu ormarića kad znam kakvu smo borbu imali mi roditelji djece s poteškoćama u razvoju da nam djeca uopće imaju kamo otići. Stid me same pomisli na činjenicu da u našem društvu i sistemu djeca nisu jednaka, nemaju jednak tretman kod vlastodržaca. Stid me koliko nas zapravo diskriminišu i koliko je to uvriježena stvar u našem sistemu. Ono čega se najviše stidim jest neosjetljivost na tako diskriminatorski sistem u našem društvu.

Ovo su samo "osnovne" grupe, a onda idu državne, regionalne, pa svjetske. Nedavno nam je jedna mama iz Srbije u regionalnoj grupi pisala da ima dvoje djece, jedno "tipično", drugo "atipično", pa, iako je bila dogovorila da oba djeteta vodi na bazen na plivanje u Beogradu, prvo su primili, a drugo vratili uz objašnjenje da se "moraju pripremiti". S razlogom je majka, ljuta i povrijeđenog srca, pitala: "Šta, je li moje dijete vanzemaljac, pa treba neke posebne pripreme?", jer djetetu su samo trebali staviti "miške" za plivanje. Mogli su kad su dogovarali treninge objasniti ako trebaju kakvu pripremu, a ne čekati da dijete dođe, pa jednog brata pustiti, a ovog "atipičnog" vratiti. Majka Marija Marjanović-Pavlović s razlogom upozorava na diskriminaciju u tretmanu djece od nadležnih. Strašna je činjenica kako se vraćeno dijete osjećalo kad mu nisu dali u vodu iako se danima radovalo tome. Zamišljam se u njenoj situaciji i čini mi se da bih ja vrištala do neba.

Na svjetskom nivou problemi još različitiji. Vodi se bitka za adekvatno zapošljavanje uz asistente. U Kanadi je "stvar" dosegla takav nivo da stručnjaci i porodice razmišljaju koliko asistenata trebaju za ovu problematiku. Je li dovoljan jedan ili ih treba još. Naravno, država (provincije) zadužena je za njihovo plaćanje. U toj grupi samo čitam, još nisam ništa napisala, jer nešto mislim: možda mi ljudi ne bi ni vjerovali šta to mi u Bosni i Hercegovini i regiji deveramo radi svoje djece.

Diskriminacija – normalna stvar

Kad nakon napornog dana sjednem uvečer da iščitam sve poruke, mislim o mnogostvari. Ponekad mi neka mala "pobjeda" popravi sedmicu ili mjesec, ponekad me neka priča toliko dotakne i naljuti da otkrivam u sebi stvari za koje nikad nisam mislila da ću ih osjećati, ali najviše me brine činjenica koliko je naš balkanski prostor zaostao u svim segmentima, posebno koliko je diskriminacija "normalna stvar" i koliko ljude zapravo nije briga za sve to.

"Ne dešava se meni", "To su tamo ‘oni’" i tako redom. Rijetki su oni koji priskaču u pomoć i ulažu napore zajedno s nama da iznesu ovako mučnu borbu za stjecanje prava samo za osnovno za djecu i osobe s poteškoćama u razvoju.

Dok "stignemo do Kanade" i njenog sistema ili sistema neke druge razvijene zemlje, ostaje da samo čitam poruke svjetske grupe i da se i dalje stidim naše balkanske ravnodušnosti kad pričamo o nečemu što nas se ne dotiče.

Svaku večer pomislim da me moj pametni telefon odvede na putovanje koje doživljavam kao putovanje po svemiru, s jedne planete na drugu. Je li moguće da smo svi ljudi, a ipak toliko različiti u razmišljanju i djelovanju? Svima nam se čini da su naši vlastiti problemi najveći i malo sluha imamo za druge, jer to se dešava "tamo njima" i nama nije potrebno baviti se time. Imamo mi "svojih" problema i ne trebaju nam "tuđi".

Izvor: Al Jazeera