Mnogo puta nakon rata mi je palo na pamet, kako je velika šteta što se Zuckerberg nije rodio malo ranije, pa i prije imao mogućnost da stvori najveću društvenu mrežu na svijetu. Jer, tako smo mogli biti u toku svega, mogli smo razmjenjivati informacije gdje je pala koja granata, gdje je došla voda, gdje struja, gdje curi plin. Možda bi tako i samo ratno stradanje bilo malo lakše za podnijeti. Naravno pod uslovom da smo tih devedesetih imali i struju i internet i gdje da napunimo nešto što smo viđali samo u Zvjezdanim stazama, a ličilo je na mobilne telefone.
Kada je 18. novembra 1991. godine pao Vukovar, u Bosni i Hercegovini je još uvijek vladao relativan mir, sa velikom dozom nervoze i strepnje. Televizija Beograd je slavodobitno izvještavala o „Oslobođenju Vukovara od hrvatskih terorista“, Televizija Zagreb koja se već tada zvala, čini mi se HTV, je izvještavala o padu Vukovara i pokolju vojnika i civila, a Televizija Yutel je davala oba priloga i ostavljala nama da zaključimo šta se zapravo tamo dogodilo?
Onda se taj medijski rat nastavio u Dubrovniku, pa se sa početkom rata kod nas preselio u Bosnu i Hercegovinu. Svako je izvještavao onako kako su im diktirale političke elite.
Ne vjeruj vlastitim očima
Taj medijski rat traje i dan danas, jer uprkos tome što smo neke stvari vidjeli svojim očima i doživjeli, neko nas još uvijek ubjeđuje da je, zapravo, bilo drugačije i da oni šire istinu a mi koji smo to sve gledali, bili u zabludi i nasjeli na propagandu. I da smo neke stvari vlastitim očima gledali pogrešno.
Nevjerovatno je da se 21. godinu od završetka rata neki još uvijek pitaju ko je srušio Stari most u Mostaru (mada to zna svaki Mostarac) ili ko je bacio granatu na Markale ili na Tuzlansku kapiju (a i to zna svaki Sarajlija i Tuzlak). Međutim, uprkos tome što je davno oružje zaćutalo, rat se još uvijek vodi i to čini mi se sve ubojitijim sredstvima u dokazivanju istine ili neistine. Jer dokazivanjem vlastite istine se pokušava saprati ljaga sa pojedinih političara, od koji su neki još uvijek aktuelni ako ne personalno, onda sa ideologijom sa početka devedesetih. Zato je potrebno krivicu prebaciti u tuđe dvorište. Pa neka se oni pravdaju i crvene (naravno ako na njima još uvijek postoji i trunka obraza).
I onda se čudimo što je svijet posmatrao kao nas ubijaju kao da igraju igricu na kompjuteru. Kako su dozvolili da toliki broj nevinih ljudi strada, da se iseli, da se protjera ili otjera u logore smrti?
I danas na Jutarnje programu RTS-a čujem da je „sirijski grad Halep nakon četvorogodišnje opsade od strane islamista konačno oslobođen“ i konačno je oslobođeno lokalno stanovništvo od terora gore navedenih.
Na vijestima drugih medija to nisu islamisti nego pobunjenici tj. borci za slobodu, demokratiju i rušenje diktatorskog Assadovog režima. I grad nije oslobođen nego okupiran. Kao i Vukovar 1991. godine, samo malo obrnuto.
A krvoproliće se nastavlja
I svi imamo društvene mreže, i svi smo pretrpani informacijama sa raznih strana, i opet nismo sigurni šta se dešava.
Jer opet politika diktira i vijesti. Pa će tako na 49 posto teritorija BiH mediji izvještavati kako je konačno Halep oslobođen od terora, jer tako su objavili mediji u Srbiji koji podržavaju Rusiju i njene napore „da uvede mir u Siriju“ a vjerovatno će mediji na onih 51 posto teritorija BiH izvještavati o krajnjem potopu u Halepu i teroru koje sada provode vladine snage nad lokalnim stanovništvom jer tako nam dolaze informacije sa zapadne strane svijeta.
A mi ćemo se opet pitati se gdje je svijet to krenuo i dokle će ubijanja trajati?
Trajati će sve dok postoje interesi. Sve dok velike sile lome koplja preko leđa onih malih. Kao što smo i mi ratovali četiri godine a onda su nam na kraju rata rekli: „Mir, mir, niko nije kriv“.
A krvoproliće širom svijeta se i dalje nastavlja.
I poznavajući ljude i njihov način pokazivanja interesa, teško da će ikada prestati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera