Oglasi

Jadni sportaši, haj’mo im pomoći

Ima li nečega važnijega za jednu zemlju od slave njezinih sportaša …
A ima li nečega važnijega za jednu zemlju od slave njezinih sportašaEPA arhiva

Piše: Goran Milić

Svijetom maršira kriza. Zove se recesija, depresija, stagnacija, stagflacija, kriza dugova, kriza likvidnosti, kriza zaposlenosti, kriza investicija, kriza trgovine, kriza građevinarstva, zdravstva, školstva, sistema socijalne pomoći, krah burzi, propast eurozone, mirovinskog sustava, bankrot država, slom svjetskih financija, you name it, svaki izraz daje naslutiti skoru propast svijeta.

U nedostatku spasonosnih ideja ekonomski mudraci preporučuju posrnulim državama ono što i svakom pojedincu – strogu štednju, kresanje javne potrošnje, socijalnih davanja, suzdržavanje od luksuza, rashoda koji se mogu odgoditi i za kasnije, odricanje od svega što nije nužno, neophodno.

Pobuna svih sektora

Naravno, kada se neka zemlja usudi početi s takvim ponašanjem (ne svojom voljom, nego pod pritiskom teških posljedica), odmah se pobune svi sektori društva koje su zahvatile restrikcije.

U zdravstvu krene priča: “Zašto su mi uzimali doprinose cijeloga života kad sada moram plaćati skupe lijekove, čekati mjesecima na kiruršku operaciju, a ni plave kuverte nisu povučene iz opticaja…” A ima li nečega važnijega od zdravlja? 

Učitelji prijete štrajkom i obustavom nastave jer su im plaće postale “mizerne i ispod ljudskog dostojanstva, a učenici se smiju njihovoj iznošenoj odjeći”. A ima li nečega važnijega od školovanja mladih generacija?

Umirovljenicima propadaju fondovi u koje su ulagali desetljećima, penzije stagniraju ili se smanjuju, a cijene režija i namirnica (jedino na što oni troše) stalno rastu.

A je li pošteno svesti na prosjački štap i kopanje po kontejnerima cijelu jednu generaciju koja je izgrađivala svoje društvo?

Unedogled

Režemo troškove na izgradnji i obnovi infrastrukture, jer - nema se. Pa ljudi moji, hoćemo li isključivati vodu i struju u 21. stoljeću, hodati po blatu, voziti se po rupama, grijati se na ugljen i drva?

Otpuštamo policajce sad kada su nam najpotrebniji, kada je kriminal u porastu, a oni koje ostavljamo u službi imaju tako male plaće da su gotovo prinuđeni na ortakluk s mafijom. A ima li nečega važnijega od sigurnosti građana?

Pravosuđe nam je u komi, zbog štednje se sporovi razvlače godinama, govori se o korupciji u sudstvu. A ima li nečega važnijega u društvu od sređenog pravosuđa?

Znanost nam je na koljenima, nema novca za projekte, a ima li nečega važnijega za napredak zemlje od izuma, inovacija, znanstvenog napretka?

Nezaposlenost je u porastu, pritisci na burzu rada i socijalnu pomoć postaju financijski neizdrživi, a što je važnije za jedno društvo od zaposlenih ljudi koji stvaraju nova dobra?

I tako dalje, i tako unedogled…

Javljaju se i udruge civilnog društva “bez kojih se ne može”, u red su stali umjetnici i kulturnjaci koji upozoravaju da je “narod bez kulture osuđen na propast”.

Poljoprivrednici skiče da su na koljenima, da proizvode samo gubitke, da se ništa ne isplati zasijati, zasaditi, a ima li nečega važnijega od zdrave hrane?

I sad sam došao konačno do njih iz naslova, do sporta i sportaša. Gdje je nestala slava sporta u ovoj našoj regiji? Uspijevaju samo pojedinci, kao incident, slučajnost, kao plod ulaganja svojih roditelja, a nikako brige i skrbi šire društvene zajednice. Jadni nogometaši Prve lige, sretni su kada dobiju mjesečnu plaću od 1.000 eura! A njihovi kolege iz Europe zarađuju dnevno deset puta više! Često naši sportaši nemaju “riješeno stambeno pitanje”! Kako trenirati i biti uspješan sportaš kada ste zabrinuti “za egzistenciju”? Atletičari ne mogu dobiti sredstva za visinske i nizinske pripreme, za trenera, liječnika, psihologa, masera, opremu, pa kako onda od njih očekivati vrhunske rezultate?

‘Za sreću i slavu’

A ima li nečega važnijega za jednu zemlju od slave njezinih sportaša? Evo Španjolske kao primjera. Puno je lakše podnositi smanjivanje plaća i socijalnih beneficija, nezaposlenost od 23%, kod mladih i 40%, kada znate da su Real i Barcelona nepobjedivi, kada su njihovi igrači fino plaćeni, pa mogu stanovati u “primjerenim” kućama i voziti “primjerene” automobile.

Sve muke zaboravimo jer je Španjolska prvak svijeta. Koliko su Argentinci spremniji podnositi krizu kada znaju da slavu njihove zemlje pronose svijetom Messi, Tevez, Cambiasso i Milito. Zato nemojmo biti sitničavi, izgradimo i obnovimo stadione, dajmo “sredstva” Dinamu i Hajduku, Zvezdi i Partizanu, Želji i Sarajevu, Borcu i Širokome, kako bismo opet šetali Europom moćni i ponosni. Dajmo karatistima, judašima, K-1 borcima, Ultimate fighterima, dajmo šahu i stolnom tenisu, taekwandou i jiu jici, Bosni i Ciboni, Borcu i Junaku, Metaloplastici i Jugoplastici, dajmo već jednom, jer - ima li nečega važnijega za sreću i slavu jedne zemlje od sporta?

E, pa nema!

Kakvi umirovljenici, nezaposleni, kakve osobe sa invaliditetom, znanost, medicina, policija, sudstvo… Bez sporta, zemlja nestaje s mape.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.