Ja sam Ajvaz-Dedo

Vremenom se o svemu pročulo, pa se svijet počeo sakupljati; skoro da nema mjesta odakle se ljudi ne zakite pa pravac Prusac (Anadolija)

Ja sam Ajvaz-Dedo i za mene ste vjerovatno čuli. Istini za volju, o meni se različito kazuje. Tako će jedni pričati kako sam neki, gluho bilo, čudotvorac, koji čuda može činiti. Drugi će reći da sam učen i dobar čovjek – a najviše bih volio da na kraju bude tako i da se za moju učenost daleko pročulo. Treći me smatraju običnim dedom, koji je, voljom Božjom, u Prusac vodu doveo. Ima, opet, i onih koji vele da nisam ni postojao. Neki će reći “možda”, neki će ovako, a neki onako.

Kako god, ja sam Ajvaz-Dedo, siromah i sluga Božiji. Nadam se da sam ugodio Njemu. A svijet? Nije se rodio ko je svijetu ugodio.

Ako ste bili u Pruscu, složit ćete se sa mnom da je to lijepa kasaba. Kakva li je tek bila u moj vakat! Sokaci, kaldrma, mahale, kamene lijepe džamije i nad njima ponosite munare… Ljepota kakvu samo dragi Bog umije dati.

A gore, ponad te ljepote, gore u planini, Bog dade stijenu. Ogromnu i stasitu. Ima više od sahat hoda, i to sve uzbrdo. Ko je slabijeg zdravlja, bogami ima i više. Kakve, sad, veze imaju Prusac i stijena i otkud u cijeloj priči mene, siromašnog sluge Božjeg? Ja ću vam kazati, a vi, kako vam je volja.

Dva ovna na poljani

Morila me dugo želja da mome Akhisaru, kako smo nekad zvali Prusac, dovedem vodu. Ko nije živio tamo gdje vode nema ili se s njom oskudijeva, taj ne zna šta je muka. Oblijetao sam oko kasabe i tražio vrelo. Manjih je bilo, ali je meni trebalo jako vrelo, koje ni ljeti, kad žega osnaži, izdati neće. I potraja to dugo. Ipak, trud se na kraju isplatio. Nađoh baš ono što sam i tražio. Ko zna, možda je i samo vrelo tražilo baš mene, jer to tako zna biti u ovom našem svijetu. Da samo znate kako sam sretan i Bogu zahvalan bio…

Već sljedećeg jutra poveo sam vodu prema kasabi. O, kako sam samo poletan bio. Imao sam osjećaj da za mnom struji život u njegovom najljepšem obliku. Ipak, ne bude sve onako glatko i prohodno kako očekujemo. Kad god te zadesi velika radost i ushićenje, budi odmjeren, jer će se uvijek naći nešto što će te pokušati pokolebati i pomutiti ti sreću. Tako je i bilo.

Pred mene, pred vodu i, čini mi se, pred cijeli život stala je stijena. Siromašni rob Božji našao se pred stijenom kakva se rijetko viđa. Pored nje se nije imalo kud, a kroz nju se nije moglo. Blagi i Milosni Bože, šta da radim? Odustati neću, a Ti će već neki izlaz i proviđenje dati. Da, upravo to ću raditi – molit ću Tebe; Ti si je stvorio i samo Ti je možeš i rastvoriti.

Znao sam da je najvrednija i Bogu najdraža molitva koja se čini potkraj noći, dok većina svijeta spava u toplim i ugodnim posteljama. Dolazio sam svake noći, nekada u cik zore, a nekad i ranije. Tu sam klanjao i svesrdno se molio Svemogućem. On je Nuha/Nou potopa spasio, Junusa/Jonu je iz utrobe ribe izvadio, Musau/Mojsiju je more rascijepio, Ibrahimu/Abrahamu je vatru hladnom učinio, Isau/Isusu je dao da mrtve podiže i slijepe liječi… Samo On može i ovu stijenu rascijepiti ili zdrobiti. Molio sam svake noći, pa tu namaz klanjao i onda se u Prusac vraćao. I tako, iz noći u noć, odlučno i ustrajno.

Jedne noći me, nakon molitve, uhvati san. Prostrana poljana pred mojim očima. Odnekud se pomoliše dva rogata ovna, bijela kao snijeg. Zgledali se neko vrijeme, pa krenuše jedan prema drugom. I sad mogu čuti zveket rogova dok su se sudarali. Najednom se začu snažan tresak. Ovnova nestade. Nestade i poljane. Trznuh se i osjetih studen po tijelu. Već je svanulo. Kako se moglo desiti da me tako san prevari i, uostalom, kakav je to bio san? Kako nestadoše one životinje i poljana i šta li je moglo onako snažno udariti? Pitanja su se rojila, ali odgovora nigdje.

A tek konjanici…

Uzeh svoje stvari i krenuh u kasabu, praćen cvrkutom ptica. Najednom zastadoh. Noge nisu htjele, niti mogle dalje. Nisam mogao vjerovati svojim očima. Ista ona visoka stijena stajala je jednako onako visoka i ponosita, samo ovaj put raspuknuta. Kroz nju se moglo komotno proći, pa i vodu provesti. Gledam i sve se pitam – sanjam li? Obazirem se oko sebe, stišćem oči i očekujem da opet odnekud suknu ovnovi, ili da se razastre poljana. Ne desi se ništa.

To je to i nema druge. Uzvišeni Bog se odazvao mojim molitvama, isto kao što se odazivao i pomagao svojim odabranicima. Stijena se raskrilila i sada nema nikakve zapreke; idem dalje, voda će stići do Kasabe, a Akhisar će nanovo zaživjeti. Suha grla će se studenom vodom krijepiti, abdest će se uzimati, a bašče i bostani lakše zalijevati i svoje plodove još obilnije davati.

Mojoj sreći nije bilo kraja i samo Bog zna šta sam truda uložio i znoja prolio dok sve nije ispalo kako je i najbolje. Vremenom se o svemu pročulo, pa se svijet počeo sakupljati. Skoro da nema mjesta odakle se ljudi ne zakite pa pravac Prusca. Bajraci se posebno pripreme i nakite i obuče se svečana odjeća. A tek konjanici… Grla, sve viđenija od viđenijih. Na samarima im jahači nakićeni. Svi se u Pruscu okupe. Već s ranim jutrom krene postrojavanje i prozivka, a onda svi uzbrdo ka stijeni i poljani.

Ima tu svih uzrasta; omladine, sredovječnih ljudi, onih koji još nisu kazali i pokazali koliko mogu, ali i djece. Svi zajedno hode iz Prusca. Usput se upoznaju, razgovaraju i dive svemoći Stvoritelja. Zveket kopita i vihorenje bajraka utihnu čim se dođe do raspukle stijene. Uskoro se ide dalje, sve do prostrane poljane, iste kao iz onog sna. Klanja se namaz, uči se Kur'an i vaz kazuje.

Upitna je samo tvoja vjera

I tako stotinama godina.

Zato i ti, ako te put nanese do Prusca, prohodaj, onako, da vidiš. A ima se šta vidjeti i naučiti. Ako ništa, nauči da Božjoj moći kraja nema. Njegova je Snaga neupitna. Upitna je jedino tvoja vjera u Njega i volja da se predaš i osloniš na Njegovu pomoć.

Ovo ti ispričah ja, Ajvaz-Dedo.

Znam da će i tebi pričati, neki ovako, a neki onako. Možda će te odgovoriti, pa nećeš ni doći, a možda će baš ovdje i u tvom srcu poteći neka voda novog života u kome ćeš biti bolji, korisniji i Bogu draži.

Ja, siromašni rob i sluga Božji, od srca ti to želim.

Izvor: Al Jazeera