Piše: Jelena Kalinić
Preživjela sam svoj prvi “pravi” profesionalni konsekutivni prevod. Rusi, koji su nekim poslom došli u naše krajeve, bili su veličanstveno zabavni, urbani i razumni ljudi, a to što su poslom morali putovati nosilo je prizvuk dobre avanture i zdravog izazova za jednog prevodioca.
Još se, danima nakon ovog petodnevnog angažmana, osjećam iznureno.
Stvar je u tome što prevodilac mora misliti, dok ljudi koje prevodi ne moraju. Oni samo trebaju pričati, za što vrlo često nije potreban neki visokoorganizovan kognitivni proces. Oni se mogu šaliti, psovati i jesti dok jadni usmeni prevodilac, odnosno šaptač po potrebi, treba misliti kako da interne i regionalne šale i izreke pretoči u nešto razumljivo, pa čak i duhovito, drugoj strani komunikacijskog kanala kako da preda ključnu informaciju, te kako, pri svemu tome, da pojede nešto, a da se ne zadavi.
Naime, vrlo često ljudi koji angažuju prevodioce zaboravljaju da i prevodioci moraju jesti, otići u toalet ili popiti nešto vode, te da ne mogu pratiti monologe od pet minuta.
Između gore i planine
Stiče se dojam da ljudi ovaj poziv doživljavaju kao neku vrstu povremenih uslužnih djelatnosti i da prevodilac može raditi usput još neke stvari. Zbog toga ljudi koji angažuju prevodioce znaju, bez ikakvog ukusa, reći “prevedi im”, kao da je prevodilac samo pratnja koju stalno treba podsjećati da uradi ono za što je angažiran.
O “tikanju” mladih prevodilaca i “bosovskom” ponašanju nije vrijedno trošiti riječi. Valjda su zato prekaljeni prevodioci najtolerantnije i najkomunikativnije osobe na svijetu. Zapravo, prevodioca nekada, naročito kada se radi o prevođenju dva naizgled srodna jezika ili prevođenju sa i na engleski jezik, smatraju nekim vidom balasta, jer se u prvom slučaju “svakako razumijemo”, a u drugom su svi “stručnjaci koji engleski tečno govore”.
Zabavan primjer neshvatanja da međujezične razlike postoje i između onih jezika koji zvuče blisko jeste kada, pored živog i zdravog prevodioca, neko ko ne zna taj strani jezik pokušava razgovarati na telefon sa strancem uz obrazloženje: “Daj ti meni njih, oni će mene razumjeti.” Još je zabavnije kada vas neko pita zašto izučavate “taj ruski jezik”, jer “to nikome ne treba”.
Nisam jednom slušala pokušaje razgovora na ruskom jeziku, koji se “svakako razumije”. Ruku na srce, stranci to nikada nisu pokušali. Ali rečenice poput “ona vrijedna žena” (to bi na ruskom imalo značenje “ona je štetna žena”) i “ja ponosan” (otprilike je značenje na ruskom “imam diareju”) nekako stalno lete iz usta onih koji angažuju, pa s vremena na vrijeme ignorišu prevodioce.
Ti isti će prevodioci nekada i ispraviti, naprimjer, da Bjelašnica nije “gora”, nego planina (na ruskom “gora” ne znači ništa drugo do prava-pravcata planina), ali će o domaćim estradnim zvijezdama pričati kao da je za njih čula cijela Moskva od preko 11 miliona stanovnika.
Prevodioci su diplomate i pregovarači, mučenici i nikada se ne može dovoljno puta reći da oni prevode sa jedne kulture na drugu. Da bi neko bio dobar prevodilac neće mu biti dovoljno znanje jezika, već će morati dobro poznavati kulturu, civilizaciju i geopolitičku situaciju zemlje čiji jezik izučava. Dobar prevodilac mora biti erudita. Također, ne smije imati predrasude i ne smije donositi zaključke “a priori”.
Mnoga lica Rusije
Vratimo se sada malo Rusima sa početka priče. Glavna među njima je bila žena, direktorica. Ona je moja imenjakinja, Jelena (na ruskom Елена). Zaboravimo na trenutak to da domaći “poznavaoci” ruskog jezika i kulture nikako nisu uspijevali “ubosti” način na koji se izgovara njeno ime (a izgovara se Jeljena), pa su je zvali Elena ili Helena i čudili se zašto se ona ne okreće.
Širina domaćeg poimanja Rusije ovdje kao da je svedena na Rusija-pravoslavlje-Moskva-Putin-ona šarena crkva u Moskvi-vodka-hladno-debele knjige.
Moja draga Jeljena je bila Ruskinja tatarskog porijekla i muslimanka. Nikada neću zaboraviti njeno oduševljenje onda kada je vidjela veleljepne džamije po Sarajevu, bila svjedok šerijatskog vjenčanja u Mostaru, njenu radost ispred tezge sa smokvama, na pijaci Markale, smokvama koje su je podsjetile na korijene i dašak onog orijentalnog, kavkaskog u Rusiji, onog čudnog i miomirisnog čime su se oduševljavali pisci poput Puškina i Ljermontova i njeno čuđenje kada je negdje usput vidjela radnju ili kafić sa nazivom “Tamara”, imenom koje nije rusko, nego kavkasko. To je ime djevojke sa Kavkaza u koju se zaljubio Ljermontovljev Demon.
Nikada neću zaboraviti okus i miris domaće tatarske kobasice od suhog konjskog mesa koju je napravila njena baba, a sa kojom me je ponudila negdje na putu za Stolac. Njen suprug Sergej i njen zamjenik Aleksej su ulazili tiho u pravoslavne bogomolje koje bismo posjetili i još tiše izlazili iz njih.
Rusija je ogromna zemlja, o kojoj se mi trudimo da što manje saznamo. Sve zbog predrasuda i a prori zaključaka. Rusija je kao medo koji spava, pa se onda probudi, brunda, pa opet zaspe. Zapravo, kada pomislim na Rusiju prvo što vidim je neki medo. Rusija je zemlja koja otvara i zatvara prozore ka Zapadu. Rusija je Saturn koji guta svoju djecu, ali i Vasilisa Premudra koja pomaže.
Zemlja u kojoj djeluje sila čudnih sekti i gdje se cijene srednjovjekovni asketizam i pustinjaštvo, a kavijar se kilama na crno prodaje ispod tezge. Rusija je zemlja u kojoj iz delirijum tremensa nastaju poeme posvećene ženama dugih pletenica i ljubavima kojih niste vrijedni.
Negdje između kunjenja u Rusiju i okretanja glave od nje, Rusija je zemlja fascinantne postmodernističke i svake druge književnosti, mekog, pšeničnog jezika, koji, ipak, dozvoljava i riječ “kinžal”, tvrdu poput tatarskog srca odgojenog na suhoj konjetini, zemlja divljih voda i šuma, fantastične čokolade, Olimpijskih igara, nevjerovatno širokih bulevara i još širih stepa, zemlja u koju se samo može vjerovati da postoji, a ne može se umom obuhvatiti i shvatiti.
Izvor: Al Jazeera