Izet Kiko Sarajlić: Fašisti, zašto ste strijeljali mog brata Ešu?

Izet Sarajlić još je za života postao simbol Sarajeva (Ustupljeno Al Jazeeri)

Negdje u bespuću daljine, iza izmaglice i visoke lelujave trstike, tamo je u svojim snatrenjima Izet Kiko Sarajlić cijelog života mogao vidjeti mršavog mladića koji svezanih ruku na leđima prvo plače i preklinje, a zatim ucviljeno šuti i na koncu grmi gordo i ponosno. I to je posljednje što su pjesnikove misli ikad uspjele vidjeti jer pucanj fašističke puške, usamljeni krik u zoru, grimasu užasa na dječačkom licu nikad nije mogao zamisliti. Samo je cijelog života pokušavao shvatiti šta je skrivio njegov brat Ešo da bude ubijen na samom pragu života, u onoj najosjetljivijoj životnoj dobi kada dječaci postaju muškarci, kad prvi put od pijanstva ne mogu kontrolisati jezik i tijelo, kad prvi put provlače ruku kroz žensku kosu, kad svemu prkose i vjeruju da se svijet mijenja srcem, a gimnazijska prijateljstva traju vječno.

Izet Kiko Sarajlić zavolio je Hercegovinu i Mediteran igrom slučaja ili proviđenjem sudbine, a djetinjstvo provedeno u Trebinju pamtit će kao neku svoju pomalo izmaštanu Provansu, prepunu sunca, klokotave vode i bezbrižnih skitnji. Pamtit će je i kao podneblje antičke tragedije jer će tamo, na tom čarobnom jugu, shvatiti šta je zlo onog zlokobnog dana 1942. kad italijanski okupatori uhapse njegovog brata, a zatim ga i strijeljaju samo zato što je bio član Komunističke partije. Godinama kasnije, mučen neobjašnjivom bratovom tragedijom, napisat će svoju najpoznatiju pjesmu i ta kratka poema bit će himna generacije koja je morala živjeti sa svježim pamćenjem najveće nesreće. “Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge.” Pjesma je koja je govorila o toj golemoj tragediji otpora fašističkom zlu, ali intimno, emocijom. Sjećati se voljenih koji su stradali kao žrtve zločina tek je sa Sarajlićevom poezijom dobilo razumljiv i prihvatljiv društveni okvir jer se do njene pojave o gubitku moglo govoriti samo kao o herojskoj žrtvi, nikako i nikada lamentom i himnom.

Poezija kao život

Poezija je za Sarajlića bila više od života – to je bio način da se izrazi ljudska suština, da se govori o svemu onome o čemu se uobičajeno šuti i, najviše od svega, kao svemir golem prostor u kojem su ljudske emocije bile jedina metafizika postojanja. Takva je i bila poezija Kike Sarajlića, svemirska, a opet obična i svakodnevna, govorila je o neprolaznim istinama ljudske egzistencije, ali uvijek kroz osjećanje sasvim običnog i prosječnog čovjeka. Bila je utjelovljenje one najpoštenije humanosti koja je slavila život bez obzira na nevolje. To je uvijek bila humanost koja se, zaogrnuta hrabrošću i odlučnošću čovjeka osuđenog na nestanak, odbijala povinovati nevidljivim silama nepravde. A sam Sarajlić bio je utjelovljenje pjesnika jer je svoju umjetnost živio do posljednjeg budnog daha, a onda je cijele noći sanjao stihove, nesposoban barem na tren umaći tom prokletstvu i nimalo pristojnoj sudbini.

Mladost je proveo u besparici jer svojim javnim djelovanjem i životnim stavom nije bio po ukusu tadašnjih vlastodržaca. Nije ga zanimala karijera ni društveni ugled jer je živio samo za svoju poeziju i taj odabir zbunjivao je i plašio karijerne birokrate, a mnogi od njih čudili su se njegovoj pojavi nastojeći shvatiti šta čovjeka nagoni da se predaje nerazumnim strastima uma istovremeno odbijajući mir prizemnosti i frivolnosti. Mikicu, ljubav svog života i životnu partnericu, zaveo je recitirajući Lorku i na tu ljubav mnogi pragmatici gledali su s mnogo žustre ljubomore jer je njena ljepota bila slavna i očaravajuća.

Popularnost Sarajlićeve poezije prelazila je granice uobičajenog, a recitovanje pred prepunim salama domova kulture bilo je nešto sasvim uobičajeno za njegove javne nastupe. Njegova odmjerena i kultivirana riječ rasijecala je duše slušalaca pogađajući u najsentimentalniji dio njihovog bića. Ta poezija bila je jednostavna, razumljiva i lako pamtljiva, a patos tragičnosti uvijek je umio veličanstveno dočarati svojom uvježbanom recitatorskom glumom. Bio je slavan pjesnik ‘50-ih i ‘60-ih godina na način koji danas niko ne može razumjeti, umjetnička zvijezda svog vremena, pjesnik koji je umjetnost književnosti bio u stanju predočiti svima.

Poslije će neki zlonamjerni savremenici i zluradi književni kritičari tu njegovu popularnost predočavati kao dokaz ništavnosti njegove umjetnosti tvrdeći da je istinska poezija samo ona koja govori na teško razumljiv način. Nisu shvatali da je Kiko inspiraciju tražio u životu, a za uzore birao najbolje pjesnike svijeta. Volio je rusku poeziju, posebno Jesenjina, pa su mu mnogi spočitavali slijepo rusofilstvo i latentni staljinizam, makar nikad nisu htjeli vidjeti s koliko je žara volio italijanske versiste i španske pjesnike ljubavi. U svijetu ironije i sarkazma, gdje su sve istine svijeta pretvorene u laži, priče i zabavu, Kiko je bio svećenik jedne drevne religije, gotovo izgubljenog vjerovanja. Za njega atribut pjesnik ljubavi nikad nije bila poruga iako su mnogi tu sintagmu izgovarali s podsmijehom i nadmenim prezirom. Kiko je pjevao o onome najtežem, o čemu se toliki drugi ustručavaju pjevati, strahujući da će biti izvrgnuti ruglu, i to pokazuje s koliko je ljudske hrabrosti gazio kroz život. Ljubav je bila njegova najizdašnija tema, jedini istinski motiv njegove poezije i zato je njegova umjetnost privlačila toliko pažnje – obožavanja i strahopoštovanja onih koji su u njegovim riječima pronalazili odjek vlastitih osjećanja i onih koji su ga zbog talenta i hrabrosti neprekidno ponižavali jetkim komentarima.

Sukob s Komunističkom partijom

Sa svakom novom objavljenom knjigom poezije popularnost mu je rasla, ali u godinama kad je hermeneutičnost u izrazu postala moda neki nadobudni poetski “mladi lavovi” na njegovo pjesništvo gledali su s visoka i s otvorenim prezirom. Sve ono što je u svojoj umjetnosti utjelovljavao za njih je predstavljalo nešto prevaziđeno, starinsko i previše obično. Nakon decenija nesporazuma koje je imao s Komunističkom partijom i brojnih peripetija koje je proživio u odnosu sa Savezom književnika, udruženja u kojem je bio najugledniji član i iz kojeg je, po nalozima partijskih birokrata, bio izbacivan, Sarajlić se 1980-ih suočio s novim osporavanjima.

Samo, ovog puta te olako iznesene primjedbe na račun vrijednosti njegovog pjesništva dolazile su od mladih kolega umjetnika i nanosile bol pjesnikovom biću. Nije to bila stvar sujete ili oholosti, čak nije ni pitanje neke nadmenosti – ništa od toga. Sarajlića je boljela ta provizornost onih koji su ga kritikovali, ta toliko lako izrečena kritika, koja je njegovoj poeziji oduzimala svaku umjetničku vrijednost uz tvrdnju da je riječ o estradnoj književnosti i epigonstvu sladunjavih ruskih stihoklepaca.

Tih godina Kiko je poprimio svoj upečatljivi izgled. Od tih zajedljivih i nepoštenih komentara njegova bujna kosa istanjila se i postala sablasno bijela, zbog tog međugeneracijskog nerazumijevanja poetski mladić veselog duha postajao je, naočigled cijelog Sarajeva, ogorčeni starac prijeke naravi. Činilo se da su se svi njegovi svjetovi nepovratno srušili i baš onda kad je izgubio svaku vjeru u budućnost dogodilo se nešto strašno i neočekivano, nešto što će u njemu probuditi volju za životom i stzvaranjem, potaći inat u njegovom biću, što će ga i u stvarnom životu nedvosmisleno opredijeliti kao istinskog partizana poezije i antifašistu.

Ostao vjeran Sarajevu

Sve hladne, mučne i neprilične godine sarajevske opsade Kiko je proveo u svom gradu, vodeći bitku za odbranu kulture na frontu na kojem je mogao biti najkorisniji. Učestvovao je u javnom životu grada s neviđenom energijom i mladalačkim poletom, pisao poeziju, držao govore, ne propuštajući priliku da autoritetom velikog pjesnika uputi apel za pomoć. Tih strašnih godina nastaje velika knjiga poezije, Knjiga oproštaja, u kojoj se Kiko opraštao od ljudi, kolega, prijatelja i savremenika koje je progutala strašna neman rata. Sve je u toj knjizi dovedeno do poetskog savršenstva: odmjeren izraz, kontrolisana patetika, jedva primjetan lament, ali najviše je uzbuđivala ta genijalna sposobnost da sve te raštrkane slike nesreće objedini u snažan poetski prizor.

Ako su oni koji su uništavali grad i njegove ljude, bez nekog jasnog povoda i razloga, mislili da će Sarajevo nestati, nisu nikako računali da će svojom bestijalnošću probuditi u pjesnicima grada toliku stvaralačku snagu. I ono što je Kiko činio, a što je svakog dana spašavalo Sarajevo od konačne smrti, bilo je neprekidno i neumoljivo ispisivanje njegovog duha, ispisivanje u riječima i stihovima koji će vječno podsjećati na veličinu jednog grada i heroizam njegovih ljudi.

Nije zgoreg spomenuti još nekoliko činjenica koje će više nego hiljadu metafora pomoći da se sklopi mozaik Sarajlićeve ličnosti i važnosti njegovog djela. Bio je i ostao najprevođeniji bosanskohercegovački pjesnik, drugovao je s najvećim pjesnicima svijeta kao sa sebi ravnim umjetnicima, o njegovoj poeziji u superlativima je pisao i Josif Brodski. Ako to nije dovoljno, onda neka bude zapisano i da je bio duša grada s kojim je dijelio (prez)ime.

Izvor: Al Jazeera