U velikoj trospratnici u predgrađu Sarajeva ih ima oko osamdeset – oni su izbjeglice iz zemalja s Bliskog istoka. Ima puno djece, ali u prostranom dvorištu nema graje, raspoređeni po spratovima, vrijeme svi oni krate na različite načine. Ramazan je, pa trenutni stanovnici kuće, kažu mi volonteri koje zatičem, sate najčešće provode u molitvi. Dvojica volontera sjede na klupi ispred kuće, jedan je iz Irske, drugi iz Sjedinjenih Država. Pričaju kako su tu otprilike osam sedmica.
“Bili smo i u Srbiji. Ljudi u BiH, kao niti bilo gdje drugo, najčešće, i kad žele pomoći i najdobronamjerniji su, nisu navikli na brigu o izbjeglicama. Zlatno pravilo volonterizma je: ‘Sve što dijelite morate imate za svakoga isto’. Inače nastupaju frustracije”, objašnjava Irac, te dodaje: “Ipak, moram vam reći da sam prijatno iznenađen – Bosanci i Hercegovci su velikodušni, darežljivi ljudi i često nam donose pomoć – valjda je to zato što i sami imate iskustvo izbjeglištva od prije deceniju i po”.
Pričaju mi kako im pekara Aspek dostavlja hljebove, a često se među donesenom pomoći nađu i somuni, za postače. Najviše im nedostaje svježih namirnica kao što su mlijeko, jaja i piletina. To se, jer je kvarljivo, najčešće ne nađe među doniranom pomoći. Njih nekolicina volontera svakodnevno, osim za rezidente ove kuće, spremaju brojne porcije hrane i nose na naznačene punktove onima koji još nisu našli krov nad glavom.
Samo želim trenirati fudbal
Kad sam prije dvadesetak dana posjetila istu ovu kuću, pažnju mi je privukao dječak kuštrave kose, između 10 i 12 godina, nosio je dres Barcelone, govorio ekavicom s beogradskim akcentom, jer je prethodne mjesece proveo u Srbiji, i kazao kako samo želi da trenira fudbal. Jedan od volontera nas obavještava kako je mali kuštravac već krenuo u školu fudbala i odlično napreduje. Ko zna, možda na bosanskim travnatim terenima trenira novi Messi…
Kad ih pitate šta im treba – često odgovor iznenadi. Žena iz Iraka moli da joj donesemo tespih, treba joj za molitvu. To mi, prekorijevam se u sebi, nikad ne bi palo na pamet. Ovim ženama treba i ljetna garderoba, jer su, nekad i odnekud, krenule u zimskoj odjeći… Djeci uvijek treba nove odjeće, donjeg rublja, kao i svima, uostalom… S velikom zahvalnošću govore i o Pomozi.ba, Udruženju koje se pokazalo kao najorganiziranijom strukturom za pomoć izbjeglicama. Veliku podršku predstavlja i mreža domaćih volontera, koji ovim ljudima obezbjeđuju najpotrebnije stvari i čine život malo lakšim.
Iako su vlastima u BiH ovi ljudi trenutno samo brojke, poteškoća koju treba nekako riješiti, svi ti “brojevi” imaju imena, snove, želje, htijenja… Neki žele ostati u BiH, drugi održavaju privid normalnosti života, šetnjom po obližnjim parkovima, odlaze i do centra grada, pokušavajući odagnati misli o vlastitoj bezizlaznoj situaciji, djeci izmišljaju različite aktivnosti kako se ne bi osjećali preveliki teret izbjeglištva. “Ima djece koja su rođena u kampovima u Grčkoj, i dosad znaju samo za izbjeglički život – sve drugo im je nepoznato”, dodaje jedan od volontera.
Tranzicija kao način života
Tužnih sudbina ima svugdje, ali kad se sakupe pod krov jedne kuće, tuga izbija iz svake pore. Tranzicija je njihov život – ali doslovce. Na putu su ka nečemu, a zasad je izvjesna samo neizvjesnost. A svi oni, kao i svi mi, za sebe i svoju djecu sanjaju bolji život. Tamo gdje ih niko neće gledati svisoka, gdje neće čekati na pomoć, donaciju, već sami sebi zarađivati za život, biti jednaki s ostalima… Sanjaju zemlju u kojoj nema rata, nema strepnje od toga šta donosi sutra, ljudi pričaju o tome šta ih čini sretnim, ne brinu o budućnosti svoje djece, osim one uobičajene roditeljske brige… Znate već, normalne zemlja za sretne ljude.
I nemojte, molim vas, nikad i nikoga pitati da li smetaju izbjeglice (?!) Zašto bi ikome smetali, kad su se o svom jadu zabavili?
Izvor: Al Jazeera