Oglasi

Iza fasade penzionerskog šaha

U mjesnim zajednicama, dok su radni ljudi na poslu, općine donose odluke koje nam uglavnom zagorčavaju život.
Zapisnik je volšebno pokazao kako su građani zapravo glasali da im se brutalno oduzmu parking mjesta koja su dobili uz stan, u korist privatnog investitoraArhiva

Spominjanje mjesne zajednice, do unazad nekoliko godina, u meni je, iskreno, budilo asocijacije na samo tri stvari: socijalizam, humanitarnu pomoć i penzionerske šah partije.  Sve dok nisam bio svjedokom kako su bageri poznate građevinske firme jednog jutra upali na parking pored zgrade u kojem sam tada stanovao. Na mjestu parkinga za tri nebodera koji je tu izgrađen prije 30 godina i površine za dječiju igru, za nekoliko dana iskopana je rupa za temelje poslovno-stambenog objekta, sve sa modernom podzemnom garažom, unatoč žestokom protivljenju oko 2.000 stanara te unatoč problematičnoj dokumentaciji i inspekcijskim nalazima koji su ultimativno zahtijevali obustavu gradnje i zatrpavanje rupe.

Naknadno sam saznao da je sve krenulo upravo u mjesnoj zajednici, na nekoj davno održanoj javnoj raspravi na kojoj su prisutni građani odbili izmjene i dopune regulacionog plana i bilo kakvu gradnju na spornoj lokaciji. Ali zapisnik sa pomenute rasprave volšebno je pokazao kako su građani zapravo glasali da im se brutalno oduzmu parking mjesta koja su dobili uz stan, u korist privatnog investitora i njegove višemilionske dobiti.

Borbu građana protiv bahatosti divljih graditelja dodatno je zakomplikovala i činjenica da se radilo o granici dvije sarajevske općine čije administracije su brzo oprale ruke od problema i gurnule ga, po zakonu, nadležnom Gradskom vijeću. „Pogranični spor“ je riješen tako što danas bivši parking i prostor za igru „krasi“ navedeni objekat.

U čemu je kvaka?

Kada sam na vratima lifta prije nekoliko dana našao zalijepljen poziv na zajednički sastanak sa predstavnicima općinskih službi u prostorijama mjesne zajednice, detaljno sam ga pročitao saznavši da je termin sastanka četvrtak, sa početkom u 13.00 sati. U pozivu je posebno naglašeno da se očekuje „aktivno učešće građana na sastanku na kojem će se razgovarati o svim aktuelnim problemima“,

Davno sam, dakle, prestao potcjenjivati sastanke u mjesnoj zajednici. Pogotovo one koji su organizovani usred radnog vremena. Htio sam aktivno učestvovati ali nisam, naravno, ni pomislio da napustim posao uz izgovor da sam pozvan na sastanak u mjesnoj zajednici jer bi izazvao podsmjeh radnih kolega. Umjesto toga poslao sam molbu sekretaru mjesne zajednice da pomjeri sastanak van radnog vremena. Ekspresno sam dobio odgovor da to nije moguće jer organizator sastanka zapravo i nije mjesna zajednica nego općina. Uz odgovor dobio sam i listu od, ako sam dobro izbrojao, čak 13 predstavnika općinskih organa koji će doći u moju sadašnju MZ.

Kao stanovnik sarajevske općine koja je deset puta vrijednija od ostalih općina, za mene je to bio signal da je sastanak vrlo ozbiljne prirode. Jer kad u mojoj općini na sastanak dolazi 13 općinskih službenika, to je isto kao da u nekoj običnoj općini u posjetu mjesnoj zajednici dolazi delegacija od 130 općinara. Onda sam još jednom dobro pročitao poziv i konačno shvatio u čemu je „kvaka 22“:  „radni ljudi i građani“ su još u onom sistemu, što bi se reklo, onih para, bili odvojeno kategorisani, makar u govorima i pozivima na sastanke. Znači, nas „radne ljude“, one koji pune općinski budžet, zapravo niko nije ni zvao. Zvali su samo „građane“, u koje valjda spadaju sve one kategorije koje radnim danom u podne mogu otići do mjesne zajednice, a da ne budu ismijani i disciplinski kažnjeni. U najkraćem, penzioneri i nezaposleni.  

Moć mjesne zajednice

Da budem pošten, iz mjesne zajednice su me pozvali da im se obratim elektronskim putem ako imam pitanja, što sam i iskoristio da ih pitam da li bi prihvatili projekat izgradnje dječijeg igrališta u kvartu u kojem stanujem. Dobio sam odgovor da taj prijedlog mora proći punu proceduru pri izboru prijedloga za nacrt budžeta u 2018. godini. Upao sam tako, nepozvan, među prijedloge za narednu godinu, a za par mjeseci možda upadnem i na javnu raspravu. Ako budu pozvani i radni ljudi.

Ali i dalje nemam pojma šta je 13 općinskih službenika, pojačano administracijom mjesne zajednice te prisutnim penzionerima i nezaposlenim raspravljalo i da li će njihova rasprava rezultirati nekim konkretnim projektom koji će uticati i na život nas nepozvanih radnih ljudi. Recimo, izmjenama i dopunama regulacionih planova. Ne znam da li se raspravljalo o, na primjer, projektu izgradnje nekog poslovno stambenog objekta na parkingu zgrade u kojoj sada stanujem. No vjerujem da je moja općina deset puta transparentnija nego ona općina u kojoj sam nekad stanovao i da tako krupnu stvar ne bi krila od radnih ljudi, onih koji sve to plaćaju. Ili sam možda naivan?    

Kako god, al ne treba potcjenjivati moć mjesne zajednice. Iza fasade penzionerskog šaha donijele su se i donose se brojne odluke što nam život čine lakšim ili težim.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.