Iz strašne noći ušli smo u još strašniji dan, a onda i godine

Nema te statistike koja može dočarati šta je doista bila opsada Sarajeva za svakog od nas, koji smo je preživjeli, piše autor (EPA)

Rano proljeće te 1992. godine bješe neočekivano lijepo i sunčano. Nama mladima – tada mladima – koji smo tek zakoračili na fakultet, upoznali novo studentsko društvo i zakačili se za prve ozbiljnije ljubavi, trebalo je da nagovijesti mnogo toga zanimljivog i novog. Međutim, vijesti o ratu koji je bjesnio u Hrvatskoj, ali i o brojnim incidentima i zločinima u istočnoj Bosni, u prvom redu u Zvorniku i Bijeljini, nadvijale su se nad našu mladost, opasno prijeteći da će nam donijeti neke strašne stvari i događaje.

Negdje u sebi svako od nas se nadao da će sve to što je donosilo strah i neizvjesnost stati, da će nas zaobići, da će se naši životi jednostavno nastaviti.

Ali događaji su govorili drugačije, zlokobno su najavljivali svašta krvavo i neljudsko, sustizali su se i nadmetali u brutalnosti. I tako su se, gotovo nečujno, ušetali i u Sarajevo.

Jednog martovskog jutra oklopnjaci Jugoslovenske narodne armije (JNA) iz kasarne u Lukavici osvanuli su na Mojmilu, pored vodovoda…. i odsvirali kraj svakoj iluziji da će rat, koji smo svuda okolo gledali na ekranu, ali već duboko preživljavali na hiljadu drugih načina, nekako promašiti Sarajevo.

Dan kada su umrli naši tinejdžerski snovi

Cesta prema Dobrinji bila je tih februarskih i martovskih dana moja redovna ruta. Moj najbolji prijatelj Emin Isović, s kojim sam uz klupu u srednjoj školi, a kasnije i na fakultetu, dijelio tinejdžerske dane, dječačke radosti, maštovite smicalice na relaciji Željo – Sarajevo i iskustva prvih ozbiljnih nemira koje mladom čovjeku u tim godinama počinju priređivati privlačne i lijepe djevojke, radio je u jednoj od novootvorenih dobrinjskih garaža. Tu smo se sastajali i odatle polazili u večernje izlaske s našim tadašnjim djevojkama i fakultetskim kolegama ili smo u tom njegovom uredu gledali utakmice i igrali karte, ponekad čak i nešto učili dočekujući sitne, često i jutarnje sate u duhanskom dimu, tako gustom da smo ga mogli rezati na kocke i transportovati dokle god hoćeš.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Tog jutra, kad su se na Mojmilu ukazala borbena vozila JNA, umrli su se naši tinejdžerski snovi. Nismo mogli vjerovati da je ta JNA, iz koje smo obojica izašli samo nešto više od dvije godine ranije, postala tako zlokoban i prijeteći oblak nad našom budućnošću. Duboko smo naslućivali da je naš dotadašnji život nepovratno okončan i da će ga zamijeniti strašne ratne slike, kakve smo na ekranima gledali svuda okolo. Jedino nismo znali da je to jedan od naših posljednjih susreta, da se više nećemo vidjeti  i da će on, mladić koji je tek zakoračio u život, samo koju sedmicu kasnije postati jedna od prvih žrtava opsade Sarajeva, u Sokolović-Koloniji. 

Ni danas, gotovo tri decenije kasnije, za svakoga ko je preživio opsadu Sarajeva, slike barikada koje su u noći sa 4. na 5. april 1992. godine osvanule na aerodromu, a kasnije i na Grbavici, ni na trenutak ne blijede. Iz te strašne noći ušli smo u još strašniji dan, taj 5. april. Deseci hiljada građana, koji su izašli na demonstracije zahtijevajući uklanjanje barikada i zaustavljanje sukoba, dočekani su snajperskim mecima sa hotela Holiday Inn, a nešto kasnije i sa Jevrejskog groblja, donoseći prve žrtve zločinačke opsade na Vrbanja mostu – Suadu Dilberović i Olgu Sučić.  Tek tada je, valjda, svima postalo jasno da je opsada već davno i dobro pripremljena i da su svi razgovori, pregovori i sastanci bili samo zamajavanje i politički trikovi čija je svrha bila da prikriju prave namjere kreatora opsade.

Tako su građani Sarajeva zakoračili u strahote najduže i najkrvavije opsade jednog grada u novijoj istoriji svjetske civilizacije, i ne sluteći da će ona trajati pute tri i po godine. Mnogi od njih tih dana su još živjeli u iluziji da će svijet zaustaviti opsadu, ubijanje i zločine, ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da je Sarajevo olimpijski grad. Valjda su u svojoj naivnosti računali kako nije moguće da ga svijet prepusti na milost i nemilost zločincima – pa nema ni osam godina od najuspješnije zimske olimpijade, kojoj se divio cijeli svijet!

Zastrašujući brojevi

Nade su očito bile neopravdane, a podaci su zastrašujući: brojevi kažu da je opsada trajala 1425 dana – trostruko više od opsade Staljingrada u Drugom svjetskom ratu – da je ubijeno 14 hiljada građana Sarajeva, od čega 1601 dijete, da je teže ili lakše ranjeno više od 50 hiljada ljudi i da je u prosjeku s položaja Vojske Republike Srpske i JNA na grad dnevno padalo 329 granata.

Službeni podaci raznih centara, hroničara, istoričara i haških arhiva jesu strašni, ali ljudima u svijetu ne mogu ni izbliza dočarati šta je doista bila opsada Sarajeva za svakog od nas, koji smo je preživjeli.

Ti podaci, predstavljeni u brojkama, nikome ne mogu prikazati strahotu trenutka kad vam pred očima granata raznese čovjeka s kojim ste do maločas pričali, kad s grana skupljate njegove krvave ostatke u takvoj groznici  i užasu da niste ni svjesni šta se događa.

Kako bi ti brojevi uopšte mogli dočarati stravičnu tugu u očima majke koja je u parku pred zgradom izgubila dijete od pet-šest godina… Ili očaj mladog čovjeka, koji je u eksploziji minobacačke granate ostao bez obje noge, pa u bolničkoj sobi, ležeći u krvavim ostacima čaršafa, uzalud traži nešto čime će sam sebi prekratiti život, potpuno nespreman da se suoči s onim što ga čeka?

Samo onaj ko je preživio opsadu može shvatiti o čemu razmišlja neko ko se, polazeći na liniju, bez glasa i sa suzama u očima oprašta od svoje djece gledajući ih kako spavaju zatrpana jorganima i jastucima – zbog straha od granata – a dobro zna da se možda neće vratiti i da ih možda gleda posljednji put.

Kome bi se i na koji način mogla dočarati stravična neizvjesnost u kojoj neko u vedroj noći, gdje se svaki kamen vidi na puškomet, mora pretrčati preko aerodroma ne bi li nekako djeci donio ruksačić hrane, sasvim svjestan koliko je realno da cijena tog puta bude strašna – da završi sa snajperskim metkom u glavi, u lokvi krvi na raskvašenom kanalu pored travnjaka s one strane piste?      

Nema te statistike koja nekome može opisati strah osmogodišnje djevojčice, koja u vjetrovitoj noći, stojeći s majkom u redu za vodu, čeka kad će doletjeti granata i ubiti njeno djetinjstvo, baš kao što je – dobro je to čula i razumjela – prije dva dana ubila njene komšije na istoj toj pumpi.

Malo ko bi iz tih tabela mogao spoznati duboko staračko razočarenje profesora, koji je u dubokoj starosti ostao sam u svom razrušenom domu, pa u ledenoj januarskoj noći, gladan i promrzao, loži posljednje stranice svojih omiljenih knjiga ne bi li nekako u stanu s polupanim prozorima preživio opaku zimsku noć.

Pitanja bez odgovora

Te službene statistike teško nekome mogu opisati ogorčenje iscrpljenih ljudi u opkoljenom Sarajevu kad se u ljeto i jesen ‘92. godine, u petak kasno popodne „prvom srpskom magistralom“, tokom rata izgrađenom saobraćajnicom iznad fabrike „Pretis“ i prigradskih naselja Hotonja, Kobilje Glave i Bara, ukaže konvoj vojnih kamiona. To oni što su upamćeni pod nazivom „vikend-četnici“ dolaze čak iz Srbije da u naredna dva dana, sa sigurne udaljenosti i potpuno bezbjedni – jer znaju da im oni iz grada nemaju čime odgovoriti – za dobre dnevnice iz haubica, tenkova i minobacača siju smrt po sarajevskim ulicama!

Nema podatka, vojne terminologije niti odredbi bilo kakvog, pa ni ratnog prava, kojim bi se moglo objasniti kako su djeca ubijana u parkovima, građani na ulicama, a ranjenici, bolesnici i ljekarsko osoblje u bolnicama, mogli biti „legitiman vojni cilj“, kako se to pokušavalo predstavljati u spisima odbrane ratnih zločinaca, koji su za opsadu Sarajeva osuđeni pred Tribunalom u Haagu. 

Kakvim bi se to tabelama i brojevima mogao prikazati sav besmisao „misije“ pripadnika francuskog bataljona UNPROFOR-a, koje su Sarajlije s podsmijehom nazivale „skeledžijama“ jer su mjesecima imali zadatak da u Vrazovoj, pored Doma zdravlja, valjda i sami sebi smiješni, prevode građane preko ceste štiteći ih od snajpera iza borbenog vozila, pritom i ne pomišljajući da zaustave te monstrume sa snajperima, iako se golim okom dobro vidi odakle pucaju s druge strane Miljacke!

Koliko god ti brojevi bili statistički strašni, teško će bilo ko, ako sam to nije doživio, shvatiti na koji način su građani Sarajeva, svaki dan se suočavajući sa granatama, snajperima, smrću i patnjom, doživljavali razne političke igre bjelosvjetskih moćnika, od Fransoa Miterana do Jasušija Akašija, čiji je jedini cilj bio onemogućavanje bilo kakve međunarodne vojne intervencije, kojom bili zaustavljeni opsada Sarajeva i rat u Bosni i Hercegovini.

Zbog toga svaka nova godišnjica početka opsade Sarajeva u građanima koji su je doživjeli i preživjeli, iznova otvara čudan raskorak između brojeva i sopstvenih sjećanja. Koliko god zvučali strašno, tim statističkim podacima koji se iznose prilikom polaganja vijenaca, okruglih stolova i svečanih skupova  na kojima učesnici odaju počast žrtvama opsade, nedostaje jedna dimenzija, koju vrijeme nikako ne može zacijeliti – odgovor na pitanje zašto su to morali preživjeti, zašto je toliko ljudi moralo umrijeti, zašto je opsada trajala tako dugo i gdje je svijet  bio i šta je radio dok su građani ubijani u bestijalnom divljanju nečega što je i međunarodno-pravno okarakterisano kao najveće zlo u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Izvor: Al Jazeera