Čim je i službeno počeo sunovrat Agrokora, a kompanija na čijim, pokazalo se, klimavim temeljima počiva velik dio Hrvatske i znatan dio regije, Ivica Todorić žurno je proglašen bivšim i otpisan kao što je svojedobno bio otpisan i Ivo Sanader. Otkako su Agrokor pod svoje uzeli vladini specijalci, Todoriću je mnoštvo proricalo tmurne dane, uzničku patnju i grdu sudbinu kada ga, kažu, dohvate domaći istražitelji i ruski utjerivači dugova. On je proljetos naglo i neočekivano postao vreća za udaranje. Gotovo da nema i znanog i neznanog koji mu nije, onako usput, zadao neki verbalni aperkat ili kakav siloviti kroše na društvenim mrežama, izbacujući tako više od dva desetljeća akumulirani gnjev spram tog po mnogočemu povlaštenog tajkuna.
Vjesnik vruće jeseni
Još zimus, dok se dokumentarac Darija Juričana o Todoriću kratko i jasno nazvan Gazda prikazivao tek po manjim zagrebačkim kinima, bivajući nepripušten u multiplekse koji su zbog nezamjeranja odustali od posve izvjesnih punih dvorana i pristojne zarade, Todorić je uživao status nedodirljivog polubožanstva. Onda su preko noći pale zavjese s Agrokorovog zdanja otkrivši napuklu fasadu, da bi zatim, s javno iznesenim pričama o vrtoglavim dugovima, neotplativim kreditima, nenamirenim dobavljačima i friziranim financijskim izvještajima bili uzdrmani sami temelji kompanije koja je i simbolički i faktički bila sinonim države. A nakon što je potpisao predaju pa kompaniju predao na upravljanje istoj toj državi koja je tamo imenovala posebnog povjerenika, Todorić se povukao na rezervni položaj. Bit će da ljetos nije ljetovao – ne samo zato što su mu je, kao formalno vlasništvo Agrokora, oduzeti raskošna vila kod Opatije, jahta, helikopter i čitav jedan otok – već je pripremao jesensku ofanzivu koju je pokrenuo čim je ova kalendarski nastupila.
Jesen je političko doba koje se u Hrvatskoj inače voli svake godine bombastično najavljivati kao „vruće“ da bi na koncu bilo mlako, često čak ni takvo. E ovoga puta Hrvatska bi zaista (sada se i ja pridružujem zboru vidovnjaka) mogla imati vruću jesen. Drama koja već uvelike traje svojevrsni je vagnerijanski ‘sumrak bogova’ ili, bliže za razumijevanje, krležijanska glembajevština s potpunim rasulom na kraju.
Todorić je, naime, javnosti priredio šok-šou izašavši prošloga tjedna u javnost s blogom na kojemu iz dana u dan uredno ispisuje teške optužbe na račun hrvatske Vlade. Tamo su ga, tvrdi, ucjenama natjerali da im preda svoje blago, kompaniju za koju je, tvrdi također, taman imao plan da je oporavi i učini još snažnijom.
Gazda u gomili
Ekonomske, a i one kriminalno-pravosudne aspekte ostavljam drugima na analizu. Mnogo više me zaintrigirala Todorićeva namjera da se javnosti prikaže gotovo kao Julian Assange.
Još nedavno je bilo pitanje gdje je taj hrvatski tranzicijski bog nakon što je potjeran s panteona moći. Je li išao na more, ima li s kim popiti kavu i u kojim trgovinama sada kupuje špeceraj? Nitko, naravno, nije naivan da bi povjerovao kako je gazdino gazdinstvo nestalo preko noći. Takvi ne odlaze u stečaj poput običnih smrtnika. On se očito pripremao za sofisticirani rat, izabravši Mrežu za prvo ratište, a blog za oružje. Pažnju javnosti ima i još nije posve upao u rutinu iako je već prvih dana hiperproduktivan s objavama koje, kaže, piše sam. A na samom blogu čovjek u nevjerici lako može zapeti već na početnoj stranici. Tamo se slikom, bez ijednog slova, jasno vidi Todorićev plan.
Na slici je Todorić usred gomile mladih i rekli bi – običnih ljudi. Neki od njih zainteresirano ga gledaju, skoro svi su nasmijani, a usred te fotografije fokusirani Gazda očinski je obgrlio jednu djevojku pa joj nešto tumači. Svi su u pokretu, zadovoljni, kao da napuštaju neki motivacijski skup.
Želi biti “jedan od nas”
Ta slika ispada namješteno poput onih predizbornih plakata na kojima političari bez doticaja s građanima okruženi statistima peru svoju nečistu savjest. Naslovna fotografija Todorićevog bloga podmeće neodrživu tezu: da je on čovjek iz naroda, jedan „od nas“. Da ga ne znamo, ne bismo ga prepoznali koliko se skrio u tu anonimnu masu. Nemam forenzičko oko za fotošopinške finese, a zapravo i nije važno je li Todorić „stavljen“ na tu fotografiju ili je autentična. Mudrijaški rečeno: vidim da je on, ali vidim i da nije. Očito mu sada – radi pridobivanja pažnje i simpatija javnosti – odgovara okružiti se običnim ljudima, iako se ne pamti da se često slikao s blagajnicama iz svoga Konzuma koje su htjele ići na more, ali su dugo ostajale slagati robu na police kada bi im završila smjena, pa nisu stigle.
Ta masa mu sada statira. Ona mu je, stjeranom uza zid, fingirano utočište. Možda stvara i neku političku platformu – to su brojni biznismeni iz ovih krajeva aktivirali kao ‘plan B’ – pa makar ovako virtualno mobilizira sljedbenike. Sve u svemu, čudna je to fotografija. Nakon što je spregama s državnim vlastima postao snažniji od same države, nakon što je bio personifikacija nedodirljivosti i moći i nakon što je uživao u luksuzu o kakvom ljudi i ne sanjaju te nakon što mu se dogodilo da “ima, pa nema“ Todorić bi sada u gomilu, među narod, da bude “jedan od nas”. A Hrvati su čudni, možda ga i prihvate.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera