Ovih dana je odigran 116. derbi vječitih rivala Željezničara i Sarajeva. Gotovo puna Grbavica, idealan teren, prekrasna atmosfera, pa čak i najavljena kiša je pala tek nakon utakmice i nije nam uspjela pokvariti ćeif. Odlična utakmica, neizvjesna, četiri gola i fantastično navijanje navijača oba kluba. Sretan sam što se fudbal opet vratio u Sarajevo.
I sve bi bilo za deset da nije nakon utakmice objavljeno da je u sektoru gdje su bili navijači FK Sarajevo iščupano i uništeno nekoliko stolica, potrgani natpisi za izlaze sa tribine, polomljene sanitarije u toaletima. Da se razumijemo: nije to prvi put, lomili su stolice i navijači Željezničara na Koševu, ali… Zar nije došlo vrijeme da se tome stane u kraj? Posebno što je već sutradan objavljeno da će FK Željezničar fakturisati nastalu štetu svom rivalu, tj. FK Sarajevo. I vjerovatno će zbog dobrosusjedskih odonosa ta šteta će biti namirena od strane kluba čiji su navijači napravili štetu.
Ali… Dokle više da prihvatamo kolektivnu odgovornost?
Koliko ih nije krivo?
Na stadionu je bilo više od 1.500 navijača FK Sarajevo, koji su sjajno navijali. Zbog nekolicine huligana, mrlja je pala na sve. Samo nekolicina, možda dva, pet ili 10 nazovi navijača je napravila štetu. Ostalih 1.490 – nije.
A opet… Ispadoše svi krivi.
Kako u fudbalu, tako i u životu, već decenijama smo navikli na kolektivnu odgovonost. Zato su nas i svrstali u torove, podijelili na Bošnjake, Srbe i Hrvate, ukinuli nam mogućnost da budemo samo Bosanci i Hercegovci, a nametnuli nam kategoriju nekakvih Ostalih. Kao da su u pitanju otpadnici ili odmetnici od ove tri značajne i jedine prave kategorije. U tim torovima oni sve rade zbog nas. I izazivaju rat, i prave zločine, i slave zlikovce, i dijele nas kako im se ćefne. Jer mi smo ih birali.
A oni nam uporno prave štetu koju plaćamo svi. Jer oni odgovornosti nemaju. Udar na njih je udar na kompletan narod kojeg predstavljaju. A mi smo jednostavno na to pristali. I onda se crvenimo pred komšijama zbog zločina koje je neko u naše ime napravio. I čudimo se kako su se obogatili i kakvu sve moći imaju one koje smo mi birali i koji bi tu trebali biti zbog nas. Jer oni se zapravo i bogate za naše dobro. Jer oni su legitimni. Mi nismo. Vjerovatno je i onom izbjeglici koji već 25 godina živi u nekom kolektivnom centru puno “lakše” kada zna u kakvoj raskoši i u kakvom luksuzu živi onaj koji brine za njega.
Trbuhom za kruhom ili na usavršavanje
Dali smo im u ruke upravljanje našim životima. Dali smo im svoju i budućnost vlastite djece. A oni upravljaju samo svojim. I brinu samo za svoju djecu. Jer njihova djeca ne odlaze trbuhom za kruhom. Njihova djeca idu samo da se doškoluju negdje u inostranstvu i kada se vrate, nema razloga za brigu i neizvjesnost. Faktički, bogate se, kradu i zavađaju nas individualno, a štetu od svega toga plaćamo kolektivno.
Sve dok se jednog dana ne izvuče nekoliko huligana iz mase od 1.500 ljudi i dok im se ne objave imena, dok im se ne odreže adekvatna kazna, mi nećemo imati sreće.
Sve dok se iz mase od 3,5 miliona Bosanaca i Hercegovaca ne obilježi i označi svaki zlikovac koji se krije iza kompletnog naroda, svaki navodno legitimni a zapravo pokvareni političar, svaki kriminalac blizak vlasti, svaki bogataš koji se obogatio na krvi i znoju boraca, onih koji ovih dana bore za minimalna prava, ovdje nema sreće za obične ljude.
Plaćat će štetu i FK Sarajevo a plaćat ćemo štetu i mi.
Štetu za koju nismo ništa krivi, štetu koju nismo mi napravili.
Jedino smo “imali sreću” da pripadamo istom narodu.
Ili istoj grupi navijača.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera