‘Imperfekcionisti’? Perfektno!

Konačno knjiga zbog koje sate spavanja trampim za sate čitanja! (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše:Nebojša Krivokuća

Konačno knjiga zbog koje sate spavanja trampim za sate čitanja! – i to činim jer znam da dobro skrojena i perfektno napisana knjiga deluje na buku u glavi ponekad i bolje od nekoliko sati spavanja, dok sama priča u nekim trenucima deluje poput sna.

“Imperfekcionisti” je priča o (fiktivnoj, nikad imenovanoj) dnevnoj novini koju je pedesetih godina u Rimu pokrenuo američki bogataš Sajrus Ot – iz razloga koje na ovom mestu ne bi valjalo prepričavati i koji čekaju da ih čitalac otkrije među tri stotine stranica knjige.

Iako tokom pedeset godina postojanja dnevnik nikada nije dobacio do tiraža većeg od dvadeset pet hiljada, distribuiran je na svim delovima planete i dobio vernu publiku, kojima su “te novine jedina veza sa belim svetom, sa velikim gradovima koje njihove oči nikada nisu videle, gradovima podignutim samo u njihovoj glavi.

Ipak, lične drame zaposlenih novinara i onih koji su na bilo koji način vezani za list, odustajanje od borbe i nepristajanje na promene (uredništvo lista, između ostalog, odlučuje da list ne otvori ni internet stranicu) vode ka konačnoj odluci naslednika osnivača da list ugase 2007. godine.

“Hajde da počinimo neki novinarluk!”

Pedeset godina postojanja lista Rahman plete kroz jedanaest (efektno, “novinarski” naslovljenih) živopisnih, sjajno prepletenih ličnih priča: Lojda Berkoa, ostarelog dopisnika -slobodnog strelca iz Pariza koji odavno ne uspeva da proda nijednu priču i služi se trikovima ne bi li zaradio za stanarinu i potrebe dosta mlađe žene; pisca čitulja Artura Gopala koji se sastaje sa onima koji će biti tema njegovih tekstova; Hermana Koena, šefa lektorskog odeljenja koji je ujedno autor interne “biblije” pravila pisanja i grešaka kolega koje uredno sortira; glavne urednice Ketlin koja pokušava da održi list bez obzira na sve; honorarnog dopisnika iz Kaira koji pokušava da to zaista postane ali na njegovu (ne)sreću kratka saradnja sa “prekaljenim profesionalcem” koji “čini novinarluke” ga od te ideje odvraća – i druge, sve usmerene ka kraju: “Novine – taj dnevni izveštaj o bezumnosti i genijalnosti jedne vrste – nikada ništa nisu propustile. Sada ih nigde nije bilo.”

No, bez obzira na decentan, ironični humor i izuzetan osećaj za vođenje priče – dva poglavlja posvećena životima onih koji zapravo nisu umešani u stvaranje novina dokazuju svu raskoš Rahmanovog talenta: poglavlje “Hladni rat okončan, počinje topli rat” posvećen gospođi Orneli, vernom čitaocu koja zbog spefičnog načina čitanja kasni za svetom sada već okruglo dvadeset godina i koju iznenadni uvid u “novije” naslove u potpunosti izbacuje iz ravnoteže; te poslednje poglavlje, u kojem osnivačev unuk, Oliver Ot, melanholični usamljenik dobija za zadatak da pred članovima redakcije oglasi da list prestaje da postoji, “odlukom odbora”.

Način na koji Rahman vodi ovu priču, likovi koje majstorski uvodi (i izvodi) iz glavnog toka i jezik kojim suvereno vlada čine da svaki, te i ovaj moj pokušaj prepričavanja “Imperfekcionista” bude “vest iz druge ruke”: ovo nije knjiga za prepričavanje već prepuštanje – i nije slučajno koja što je od objavljivanja dobila izuzetno pohvalne kritike. Desetine izuzetno pohvalnih recenzija moguće je spakovati u tri (teško prevodive) reči objavljene u jednom od američkih magazina: “A compelling page-turner“, što je pomoglo da se ova knjiga u sezoni objavljivanja nađe na nekoliko relevatnih lista najboljih knjiga godine.

Prvenac Toma Rahmana

Svaki pasus “Imperfekcionista” čitaocima ukazuje na nekoliko stvari koje su važne za dobru knjigu. Najpre – da je Tom Rahman ne samo izuzetno talentovan tip već i da je očigledno dobro “ispekao” novinarski zanat.

Pre no što se posvetio pisanju (u 30. godini) – Rahman je radio kao dopisnik iz Rima za Associated Press, zatim kao reporter u Indiji i Šri Lanki, da bi novinarsku karijeru završio radeći za International Herald Tribune.

Treća proizilazi iz prethodne dve: ovakvu knjigu može napisati samo neko ko zaista razume suštinu onoga o čemu piše i koji kao takav može hladnokrvno da zabeleži: “A novinari su ti gomila budaletina koje se prave da su alfa mužjaci”, što u datom kontekstu perfektno funkcioniše.

Velika lepota

Ova knjiga je čitaocima regije za sada, koliko se može preko mreže proveriti, dostupna u dva prevoda. Na hrvatskom jeziku je knjigu objavio “Lumen” 2011. godine, dok je beogradska “Booka” objavila odličan prevod Vladimira D. Jankovića još prošlog proleća.

Ali za knjigu poput ove sasvim sigurno nikada nije kasno. Štaviše – ukoliko je sada prvi put čitate a u međuvremenu ste pogledali i izuzetan film “La Grande Bellezza”, odnosno “Veliku lepotu” Paola Sorentina, neka vas tokom čitanja ne iznenadi ukoliko vas uhvati atmosfera poput one iz filma a kroz pasus prošeta neko lice poput Gambardele.

Sentiment tog filma i ove knjige je sasvim kompatibilan, ne samo po tome što su fokusirani na slične ljude – imperfekcioniste – već, i po lamentiranju nad svetom koji je sa naslovnica prešao u nekrologe, poput onih koje Artur Gopal ispisuje u jednom od poglavlja ove knjige.

Zato vam preporučujem “Imperfekcioniste” Toma Rahmana.

A ukoliko knjige smatrate suvišnim izdatkom koji sebi ne možete priuštiti – pogledajte oko sebe i saberite koliko novca svakog meseca dajete na “listove” koji sadržajem odavno ne stišavaju, već namerno raspiruju buku u našim glavama i koji najčešće odvlače našu pažnju od suštine kojoj je ova knjiga posvećena.

Izvor: Al Jazeera