Piše: Martina Kiseljak
Nije bilo šale u socijalizmu. Priča se da je to bila fina država, bivša Juga… Svako je imao posao i stan. Zagarantirano.
Ti stanovi, iz današnje perspektive, možda i nisu bili nešto – ono sve zgrade iste, svi stanovi isti: kuhinja, kupaonica, dvije sobe. K'o lego kockice. Ali su bili besplatni. Besplatni.
Neću se sad upuštati u razmatranje samoupravnog socijalizma kao društvenog uređenja. Premlada sam, sjećam se toga samo onako u magli, generacija sam koja čak ni u srednjoj više nije slušala marksizam.
Nemam traume od stajanja u redu za ulje, iako mi mama kaže da me slala ponekad. Ja se toga i ne sjećam…
Ali sam zapamtila, pojma nemam zašto, tu jednu parolu iz toga doba – “Imaš kuću, vrati stan!” Pošteno. Znači, ako ti je država dala stan, a ispostavilo se da imaš novca da si sam kupiš ili izgradiš kuću ili vikendicu, e, onda brate, ti lijepo državi vrati stan.
Doduše, ne znam je li netko zbilja vratio taj stan, jer mnogi su imali i društvene stanove i vikendice ili je sve ostalo samo na paroli. Kojih je onda bilo i previše…
A danas?
Godinama je vrijedila ona “Tko je jamio, jamio je”. Reče to jednom prilikom, obraćajući se početkom ovog tisućljeća Račanovoj vlasti, Ljubo Česić Rojs. Vozač autobusa, koji je dogurao do pomoćnika ministra obrane, člana Nadzornog odbora u ponekoj banci i saborskog zastupnika. Tko je jamio, jamio je. Pa da.
Svi mi znamo ljude koji imaju male plaće. Ili pak nemaju nikakve. A voze neke dobre aute, imaju vikendice, vile, jahte… Znamo neke koji hodaju s torbicama koje im vrijede godišnju plaću. Sad, jesu li jamili ili im je umrla tetka u Australiji, pa ostavila grdne pare – nije na meni da sudim. Ja samo znam da te u banci kad dižeš kredit, recimo za jahtu, pitaju za primanja i znam da ta torbica košta kol'ko košta.
I mogu vam reći da se baš veselim što napokon netko pita. To – je l’ umrla spomenuta tetka? Ili je bingo? Loto? Dao frend iz Ekvadora? Fino. Dokaži.
Hoću reći: imaš vilu, jahtu, dvore, slike, penthouse – plati porez! Pa da vidimo kako voliš domovinu.
Hiljadu i šest stotina službenika Porezne radi samo to – provjeravaju silne nekretnine, aute, plovila kod onih koji baš i ne zarađuju dovoljno za sve to što posjeduju. Ili zarađuju, ali ne prijavljuju, odnosno nisu platili dovoljno poreza. Zlobnici bi rekli da ne vole svoju domovinu.
Ono što mene pomalo brine jest činjenica da sam, kao i svi građani Hrvatske, famozni OIB, osobni identifikacijski broj, dobila 2009. godine. A OIB je najvažniji alat u rukama porezne – pomoću njega baze podataka su umrežene i vide se i imovina i prihodi.
E, sad. Tri godine tim se alatom, očito, nitko nije koristio.
A zastara je 5 godina.
Neki su, znači, ipak jamili. Znate ono – soli na rep…
Izvor: Al Jazeera