Ima li života nakon smrti

Ako je istina da je - u obnovu i povratak u Srebrenicu, dosada uloženo 500 miliona eura, kako je moguće da se grad već godinama neprestano prazni i umire (Al Jazeera)

Pošto sam emotivno upleten (ali, ko to danas nije) i u nekoj vrsti sukoba interesa, ne volim pisati o Srebrenici. U kojoj se, prije tačno šesdeset godina, rodio moj život. I sad, bez obzira na činjenicu da sam u bolnici proveo samo dan ili dva, to je bilo dovoljno da me ‘obilježi’ za čitav život. Pa, ne zbog formulara u kome je mjesto rođenja obavezna rubrika, već zbog zraka kojeg su moja pluća prvi put udahnula. Što je sastavni dio genetskog koda.

Bilo kud da ide i bilo gdje da živi, čovjek svoj genetski materijal uvijek nosi sa sobom. Po tom ga je danas lako prepoznati: ko je, šta je i kakav je. Ili, kako se odnosi prema drugima i mjestu njegovog trenutnog bivanja. Naime, život nas često odvede daleko od kuće i mi tu napravimo novi dom, ali onaj stari nikad ne prestaje biti dio našeg prtljaga i živimo u vječitom stahu da ga ne izgubimo (taj kofer u koji je spakovano jedino vrijedno što imamo).

Zato je zavičaj (oduvijek i zauvijek) u našim mislima i svaka, čak i najmanje bitna, informacija koja dolazi iz mjesta u kom smo rođeni, ima svoje specifično značenje i težinu. I, to nam niko ne može zabraniti ili oteti. Mislim, tu glad i žeđ za informacijama. Nadu da će se nešto promijeniti jer nada umire poslednja. Ako uopšte i postoji. Kao i sudbina… Svašta su ljudi izmislili da bi lakše ‘potrošili’ život i ono što je od njega ostalo.

Posljednja faza genocida

Pročitah da je u Srebrenici pao snijeg i da je zatvorena jedina trafika u gradu. Dvije informacije koja mnogima možda ne znače ništa, ali u meni bude (suprostavljene) emocije i strah šta će se, na kraju, dogoditi. Pogotovo što se, ono najgore, već desilo i mi smo sada nijemi i gluhi posmatrači nepravedne igre uzroka i posljedica (koji nisu otklonjeni) ili vječitog sukoba dva neravnopravna protivnika (života i smrti) u kojoj je umiranje apsolutni favorit, ali je to (oduvijek) razlog više za život. Sve dok nada postoji.

Najprije sam se sjetio kako je, moj rodni grad, bio lijep kad zapada prvi snijeg i prekrije sve ulice i trgove u kotlini koja je idealna za skijaške staze i terene, pa ti se, u toj iskonskoj bjelini, učini da si negdje u St. Moritzu, u švicarskim Alpama. Da ne govorim ljeti, ono kada stignu ‘banjari’ i grad naraste na deset, petnaest hiljada ljudi koji lagano šetaju do Gubera i nazad, a naveče ‘tancaju’ u gradskoj bašti uz najbolji bend u Istočnoj Bosni (i šire) poznat pod imenom ‘Fendi’.

To je bila Srebrenica kakve se ja sjećam, a danas je pustinja u kojoj skoro da nema života. Zimi u gradu možeš nabrojati jedva hiljadu ljudi. Ostali su pobijeni u genocidu ili protjerani, a trafika je dokaz kako je teško obnoviti život i zato su glupi svi oni koji veličaju, nedavno presuđenog, Ratka Mladića i provode posljednju fazu genocida (fazu negacije) jer, na taj način, presuđuju vlastitom životu koji treba da žive.

I, kao da nikog nije briga što će smrt i zločin pobijediti. Čak ni onog golobradog načelnika opštine, Mladena Grujićića, koji je odmah potrčao da izjavi kako je Mladić ‘njegov heroj’, ne shvatajući pri tome da on to ne smije (nipošto) da kaže jer je opštinski službenik koji služi svim građanima, a ne samo onim koji su ga izabrali. Ali, pitanje je da li je on dorastao tome?

Naravno, njegova funkcija je i politička, ali tim ljudima treba zabraniti da se bave politikom jer ne razumiju šta je suština posla opštinskog načelnika. On zbog kokošijeg sljepila ne vidi da je grad na samrti, odnosno, da će biti njegov konačni grobar. I umjesto da stvara uslove da se što više bivših stanovnika Srebrenice vrati i da zajedno s njima poput feniksa obnavlja život (što je misija svakog načelnika koji ima viziju), on se trudi da zastraši i ono malo povratnika. Što je zločin prema gradu kojim upravlja i građanima koji su većinom rasuti po svijetu.

Ko će pokrenuti život

Trafika je zatvorena, kao i jedina mesnica nedavno, ljudi će lagano odlaziti ili izumirati i on će, na kraju, ostati sam. Da li je to njegov posao!? I šta su drugi, iz tih struktura vlasti, uradili jer su i oni  plaćeni da rade za dobrobit građana. Za pozitivan ambijent u kome su uslovi rada i života svakog pojedinca zadovoljavajući. Bez obzira na vjeru i naciju.

Ako je istina da je – u obnovu i povratak u Srebrenicu, dosada uloženo 500 miliona eura, kako je moguće da se grad već godinama neprestano prazni i umire, i za koga se asfaltiraju sve te ulice? Odgovor na to pitanje moraju dati svi dosadašnji načelnici, ne samo Grujičić jer, vrijeme je da se počnu polagati računi, a ne da se, uvijek iznova, vrtimo u začaranom krugu. 

Nakon pakla koji su prošli, Srebreničani zaslužuju mnogo više od onoga što im se nudi, a najprije, bolje načelnike. One koji će pokrenuti život.

Kao, uostalom, i čitava Bosna i Hercegovina.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera