Oglasi

Idu li bolji dani za Premijer ligu?

„Ma hajte, molim vas, pa zar neko još uvijek to prati!?“
Premijer liga Bosne i Hercegovine je sve dalje od oranica, pohabane infrastrukture i amaterskih kolektivaEPA-EFE

Imam prijatelja s kojim često razgovaram o sportu, posebno o fudbalu. Čovjek prati, analizira, razumije se, a i stariji je pa vješto komparira nekadašnje i trenutno stanje i prilike na fudbalskoj sceni. I sve to ide lijepo i glatko dok mu ne spomenem domaću Premijer ligu. Tada, po pravilu, uslijedi komentar koga kao da je osmislio jedan politički lider: „Ma hajte, molim vas, pa zar neko još uvijek to prati!?“. Eto, ja pratim.

Zapravo, najjače fudbalsko takmičenje u Bosni i Hercegovini pratim još od kraja 90-ih godina prošlog vijeka, kada sam kao srednjoškolac jedan vikend bio na Grbavici (i tu srcem i ostao), a drugi na Koševu. Bili su tu samo klubovi iz Federacije kojima će se kasnije priključiti i oni iz drugog entiteta. Gotovo zvuči nevjerovatno prisjetiti se imena klubova poput Đerzelez Zenica, Brotnja, Troglava, Gradine, Leotara... Iz današnje perspektive, čini se još nevjerovatnijim da su neki od pobrojanih odnosili titule i izlazili na evropsku scenu.

Vazda, Škoro, Hrgović...

Najčudnije od svega moglo bi biti to da su tadašnji igrači, barem oni koji su „nosili“ svoje klubove igrali kudikamo srčanije, pa i lepršavije od ovih danas. Škoro je harao na Koševu, a kad je otišao, na scenu je stupio Ferhatović. U komšiluku, na Grbavici, ubitačan je bio Vazda, a Biščević se ustalio čak i u reprezentaciji. Gušo, Smiječanin, Hrgović, Dedić, Šabić samo su neka od imena po kojima se tadašnja liga itekako poznavala. Vjerujem kako se zadugo neće ponoviti meč poput onoga na Koševu kada je oko Željinog gola grmilo i sijevalo, a onda Zubanović ispucanu loptu pošalje u mrežu i trajno se ušije u srca plave strane glavnog grada.

Imala je ta i takva liga i drugu stranu medalje. Infrastruktura je bila nikakva ili gotovo nikakva, pa se mahom igralo po oranicama koje bi i najmanja kiša dodatno rastočila, pa je, realno, pravi podvig bio i izići na takve terene i nešto pokazati. Kakva je bila infrastruktura, nije puno odmicala ni organizacijska struktura klubova. Mizerna i neredovna primanja igrača, dubioze i dugovi, vječiti zahtjevi za smjenama uprava stalno su pratili ovdašnje klubove. Uz to, takmičenja je redovno pratila i fama o nacionalnom ključu po kojoj se prvak unaprijed znao. Sve se to, navodno, odvijalo uz svesrdnu pomoć sudijske organizacije na koju se stalno i bezuspješno žalilo.

Igrači, posebno mlađi, koji bi „odskočili“ od prosjeka, ekspresno su prodavani po drugim i trećim evropskim ligama Rusije, Mađarske, Rumunije..., a ako bi koji dogurao do njemačke Cvajte, bila bi puna šaka brade. A, onda je Škoro otišao u Marsej. Otišao je i Hrgović u, čini mi se, u Wolfsburg. Bili su to tada senzacionalni transferi. Džeko je imao dosta mudriji put koji je, ispostaviće se kasnije, urodio punim plijenom. Prva dva transfera su brzo pala u zaborav, kao uostalom i Škoro i Hrgović.

Plišek i Džeko

Džeku je za sobom „povukao“ Plišek koji je pompezno stigao na Grbavicu, ali i relativno brzo spakovao kofere. Ruku na srce, nije Plišek bio neko zvučno trenersko ime, ali se njegovim dolaskom počelo vjerovati kako ima nade da stručnjaci iz Evrope, kakvi god bili, imaju motiva i interesa tražiti angažman u BiH. Željo neće posebno pamtiti Plišeka. Željo će zauvijek pamtiti Džeku, a za njegov uspjeh je možda i najzaslužniji baš Plišek.

Sem Plišeka i još ponekog sporednog trenerskog imena, Evropa nije htjela u našu zemlju. Zauzvrat, domaći klubovi su izlazili na evropsku scenu, i to redovno. Epilog je varirao, od totalnog fijaska do podviga poput Željinog ogleda sa Newcastleom, Sarajeva sa Bešiktašom ili Dinamom iz Kijeva, pa sve do nedavnog ogleda Zrinjskog i Utrechta, u kome su Mostarci, na iznenađenje svih, prošli dalje.

Po pitanju struke, sve je, manje-više, klasika, barem u glavnom gradu. Željo, kad sve prokocka i poljulja, vrati Osima, a Sarajevo, kad sve pokori i osvoji, otjera Musemića, i tako u nedogled.

Štilić, Sušić, Ibanez...

No, posljednjih godina ljubitelji fudbala u Bosni i Hercegovini su sve više zbunjeni. Liga je skraćena, što bi trebalo značiti pojačana. Infrastruktura se dovodi u red, finansijski uslovi su sve privlačniji, a sve to postepeno privlači i zvučnija fudbalska imena u domaće takmičenje. Dojam je da je Široki Brijeg organizacijski najsređeniji klub sa, za ovdašnje prilike, vrlo solidnom infrastrukturom i bez ikakvih potresa kada su u pitanju finansije i upravljačke strukture. Sarajevo se finansijski stabilizovalo, Željo dotjeruje Grbavicu koja sve više podsjeća na slatke engleske stadione, Zrinjski je godinama konstanta, Čelik je privatizovan i u najavi su vjetrovi koji bi na Bilino Polje napokon mogli donijeti nešto radosti koju vjerni Robijaši realno i zaslužuju. Tu je i projekat zvani Tuzla City koji obećava. Naravno, tu je i Velež koji se probudio i maksimalno uozbiljio u nastojanju da vrati staru slavu. Ruku na srce, ne treba gubiti iz vida ni banjalučki Borac koji u cijeloj priči ima i svoju računicu.

Primjetno je da ovdašnje klubove sve češće pojačavaju igrači iz drugih država, pa i kontinenata koji su čak i reprezentativci svojih država. Nekada je popriličan trag iza sebe ostavio Željin Dialiba a rekorde koje je u Širokom ispisao Wagner biće poprilično teško dostići. Ipak, sve su prilike da će se u historijate bh. klubova u narednim godinama upisati sve više stranaca, što onih koji su to po pasošu, što domaćih igrača koji su stekli reputaciju van BiH.

Ako zanemarimo Bilbiju koji, poput ptice selice, konstantno odlazi i vraća se, respektabilan je povratak Štilića u domaće takmičenje. To se odmah osjetilo na Željinoj igri i rezultatima. Respektabilan je, svakako, i potpis Tine Svena Sušića za bordo klub, baš kao i Zakarića za Borac. Ibanez u Zrinjskom još uvijek nije pokazao šta zna, ali svi koji pomnije prate fudbal, itekako su svjesni da zna i može mnogo. Najezda turskih igrača u Čelik je nešto za što će ipak trebati malo vremena za konkretniju analizu. Jasno, ni Azmir Husić se ne šali sa rosterom Tuzla Cityja. Finansijski detalji, istina, uglavnom su nepoznati, ali iz onog što procuri u javnost jasno se zaključuje da nisu nimalo zanemarivi. Naprotiv.

Kako god, Premijer liga Bosne i Hercegovine je sve dalje od oranica, pohabane infrastrukture i amaterskih kolektiva. Domaća liga je sve primamljivija i plaćenija. Možda još samo fali poneki prolaz u grupnu fazu klupskih evropskih takmičenja ili zapaženiji rezultat reprezentacije, da se s našeg fudbala skine fama i da ga se posmatra drugim očima.

I sa punijih tribina, naravno.

Čini se da bolji vjetrovi pušu, a, opet, vrijeme će pokazati.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.