I obični popravak zuba može biti teško rješiv problem

Stomatološki zahvat izveden u Mostaru (EPA)

Prije nekog vremena mog sina koji ima autizam je počeo boliti zub. Prvo samo kada jede, potom i stalno. Obišli smo nekoliko ambulanti u Sarajevu što javnih, što privatnih, no niko mu nije mogao pomoći jer dijete jednostavno nije dalo pristup sebi. Čest je to slučaj sa našom djecom, zbog toga i jesmo vodili kampanju za stomatološke usluge djeci sa poteškoćama u razvoju za otvaranje ambulante pri Stomatološkom fakultetu u Sarajevu.

Ambulanta je bila i otvorena i odlično radila, ali nakon samo godinu zatvorena i naša djeca ponovno ne mogu zubaru. Tražeći rješenje za svoje dijete upute me u Mostar, na Sveučilišnu Kliniku jer tamo radi tim specijalista koji pružaju ovu uslugu za našu djecu. Ugovorimo termin i odlučimo otići tamo.

U teoriji to izglelda rutinski, u praksi je to cijela jedna kataklizma kako za roditelja, tako i za samo dijete. Niko vas ne pita iz kog ste dijela BiH i kako ćete doći do Mostara, možete li to sami napraviti, imate li prevoz. Kao i za sve ostavljeni sami sebi da se snađete. Ambulanta na Klinici je u stvari jedna soba poluotvorenih vrata gdje su  neka fleksibilna crijeva nekih medicinskih mašina prebačena iz jedne sobe u drugu baš preko vrata, a anestezirano dijete leži i radi mu se intervencija. Drugi roditelji i djeca čekaju i gledaju.

Nakon završene intervencije anesteziolog na svojim rukama iznosi dijete na krevet u hodniku i tu pred svima nama dijete bude i ono izbacuje sluz udahnutog, nakupljenog od tubusa, krv od intervencije itd. Šokirano sam gledala djevojčicu čiji je red bio prije mog djeteta i njene roditelje, kao i čitav tim ljekara okupljenih okolo.

Toplina ljekarskog tima

Kad je moj sin došao na red počeo je vrištati i odbijati ući ali uz beskrajnu toplinu i ljubaznost tima uspiju mu staviti masku gdje je već uz par udisaja anestetika zaspao, pa tek onda se dijete uvodi u pravu anesteziju. Potom nas je doktorica pozvala unutra (dijete leži u narkozi na stolici, sa tubusom i svime što ide uz to) da nam objasni šta će i kako uraditi. Radi to toliko profesionalno, smirenim tonom, toplim i ljudskim ali je ja ništa nisam čula, samo sam gledala u lice svog dječaka i sve ono oko njega.

Izlazim i salva suza iz grča mog srca kojeg sam osjećala svo vrijeme jednostavno krene iz mene. Muž je ostao unutra da se dogovori sa doktoricom šta i kako. Prilazi mi sestrica da mi ponudi čašu vode, a ja ne znam je li me više stid pred ljudima ili mi je mučnija slika djeteta i od šoka ne znam šta osjećam.

Dok intervencija traje, slušam zvuk stomatološke brusilice i razgovor ljekara moleći Boga da ništa loše neću čuti, niti će iko izgovoriti. I tako 40 minuta. Kunem se da su se prostor i vrijeme sabili u taj hodnik i da je sve skupa trajalo 400 godina.  Moje misli su išle od molitvi do smirivanja sebe same misleći “nije to ništa šta ljudi prolaze, kako roditelj preživi operaciju srca svome djetetu, kako gleda dijete dok prima agresivne kemo terapije, kako oni koji skupljaju stotine hiljade maraka itd”, daj smiri se, samoj sam sebi govorila.

Nakon svega izviri sestrica iza poluotvorenih vrata i kaže gotovo je. Anesteziolog iznosi dijete na hodnik na taj krevet predviđen za buđenje. Dijete vrišti, trza tijelom, otima se, u bunilu, nesvjesno onoga što čini. Izbacije krv i sluz i prodisa svojim plućima. Ponovo vrišti i trza se, oni ga drže svom silom, supruga je tako silno udario koljenom u vilicu da sam mislila da mu je slomio. Uzima dijete u naručje i po nalogu anesteziologa slijedimo ga u drugi dio Bolnice u jednu sobu dok čekamo tih 20 minuta da se skroz probudi. Čitavo to vrijeme dijete se otima i vrišti i suprug ga čuva, a ja mu pokušavam pomoći no nemam tu fizičku snagu. Nevjerovatno da je šestogodišnjak u agoniji jači od mene. Trajalo je vječnost čini mi se. Kad je počeo odgovarati na naša pitanja kažem anesteziologu da moje dijete neće prestati plakati sve dok ne izađemo iz zgrade jer to čini od straha. Tako izađemo svi zajedno ispred zgrade sa djetetom u naručju i on zaista počinje da se umiruje, svjestan da smo mi tu. Dogovorimo se sa anesteziologom da ćemo u automobil, sačekati još desetak minuta dok ne krenemo nazad za Sarajevo i tu se pozdravimo.

Tako smo i učinili i krenuli nazad. Čitavo vrijeme moj sin je malo plakao, malo spavao, budio se uz vrisak i sve tako u krug. Nije jeo već 24h i počeo je buncati “boli pupo gladan”. Rekli su nam da ne jede još najmanje 2h i nakon isteka tog vremena dam mu voćni jogurt. Ponovo se malo umirio i zaspao.

Tek tada sam pitala supruga šta su konkretno uradili djetetu, a on mi rekao izvadili dva zubića, popravili tri, napravili zaštitini premaz na ostale zdrave zubiće.

Tim koji radi u Sveučilišnoj klinici Mostar je vrhunski i primaju djecu bez pitanja odakle je ko. Samo da se zna u vremenu kad nas u javnosti bombarduju ko je od političara gdje poželjan ili nepoželjan, obični ljudi čine sve da pomognu jedni drugima i snalaze se kako znaju i umiju. Dok sam tražila gdje ću popraviti djetetu zube javio se neko i rekao mi da ako želim mogu i u Banja Luku. Zvali su me prijatelji i poznanici i nudili mi ključeve od stana u Mostaru, gostoprimstvo, bilo šta da nam zatreba, tu su da pomognu. Ponosna sam na sve te ljude, mi smo jedni drugima uvijek i svugdje dobro došli, a ovo bombardovanje političarima govori o njima samima. To je način da se skrene pažnja od stvarnih problema.

Problem anesteziolog

Stvaran je problem da smo se mi roditelji djece sa poteškoćama u razvoju bili izborili za stomatološke usluge našoj djeci pri Stomatološkoj klinici UNSA, ali je ista zatvorena. U javnosti zbog renoviranja Klinike, u stvarnosti zbog anesteziologa. Čak je i sam premijer Zolj u jednom od razgovora baš nedavno rekao kako zna da je problem anesteziolog. Pa da, ne rastu anesteziolozi na drveću kao ni drugi stručnjaci nego se obrazuju, godinama uče i ulaže se u njih.  To što medicinsko osoblje masovno odlazi iz BiH je pitanje kojim se neko treba ozbiljno pozabaviti.

U stvarnosti je po riječima nekih oralnih hirurga ambulanta zapravo zatvorena iz čistog kaprica. Šokirano sam slušala da je osim djece sa poteškoćama pružala i usluge za neke VIP ličnosti tj. njihovu djecu. Ko meni sada garantuje da se i danas iste ne pružaju za VIP, dok “sirotinja” ide u Mostar i proživljava agoniju.  Ne bih se više ničemu iznenadila.

Pozivam Vladu KS i sve relevantne institucije da odmah i hitno učine sve moguće da se ambulanta ponovno otvori. Ako nemate stručnjake uvezite ih, ja samo znam da plačam stotine maraka svakog mjeseca za zdravstveno osiguranje i da onda kad mi treba neka usluga nema je.  Ovo je kockanje ljudskim životima i nedopustivo je da neka Vlada nije u stanju organizovati jednu ambulantu, a ako ipak nije onda neka izađe javno i kaže čiji je privatni interes ovakvo stanje i ko profitira od svega ovoga?

Izvor: Al Jazeera