Oglasi

I djeca sa autizmom trebaju biti samo djeca

Osobe sa autizmom moraju da upotrijebe svu svoju kreativnost i da se jako potrude da bi do nas došlo ono sto nam žele reći, a oni koji slušaju jako se napinju da razumiju.
'Dijete je već poimalo da smo mi dio svemira jer vidi Mjesec, zvijezde, mrak...'EPA - Ilustracija

Vrelo je ljeto u BiH, temperatura se penje i preko 40, a ja se pitam kud na takvoj vrućini sa djetetom koje je hipersenzitivno na dosta stvari. Moj sin ima autizam, ne podnosi gužvu, buku i još puno toga.

Krajem protekle školske godine sam primijetila da je smršavio, da je iscrpljen i umoran. Iako ima nepunih pet godina, već skoro tri ide svaki dan u dva vrtića (specijalizirani i redovni) i imao je još neke „obaveze“. Tako malo dijete, a toliko stvari dnevno za obaviti su me nagnale da dobro razmislim šta učiniti ovog ljeta i kako mu olakšati i pomoći.

U trenu „skujem“ plan; odmaći se od svega. Neka petogodišnje dijete bude baš to, dijete!  Pored svih svojih obaveza, odlučim sve potisnuti i posvetiti se samo njemu i provesti zaista kvalitetno vrijeme sa svojim djetetom. Meni kao odrasloj osobi je trebala pauza od svega, od tog bjesomučnog vozanja, a tek kako li je njemu, mislila sam. Dosta mi je toga da budem edukator, psiholog, logoped, hoću da budem mama. Majka djetetu koje sam rodila.

Osmislim nam aktivnosti, sebi „zadam“ plan - napraviti mali vrt koji sam započela ranije i gdje ću proizvesti organsku hranu za njega, a njemu u prostoru oko kuće instaliram ljulju, mali bazen, bicikl, dječiji šator, pijesak, kutije, grabljice, loptu i još dosta toga.

Vrijeme sa sinom

Svaki dan, evo već dva mjeseca, nas dvoje provodimo u tom prostoru sa manjim jednodnevnim pauzama odlaska na bazen ili u prirodu. U gradsku vrevu nikako ne idemo osim ponekad uveče u šetnju. Trebalo mi je kao majci to vrijeme sa njim, da ga posmatram, pažljivo oslušnem šta mi želi reći, šta mali dječak, koji se ne zna izraziti, stvarno želi.

U našem malom raju ujutro idemo u vrt, uberemo malo plodova, pustim ga da izabere šta želi, i interesantno - uvijek bira drugu „stvar“. Jedan dan je to špinat, jedan paradajz, potom tikva i tako redom. Spremim mu od toga ručak i onda obavezno poslije igre u dvorištu, kupanja u bazenu, imamo čajanku.

To nam je već postala tradicija - svaki dan u pet poslijepodne mi u bašti pijemo čaj. Čaj mora biti sa limunom i medom, bome bi nam i britanska kraljica pozavidjela, jer sve se fino servira u kakvim veselim bojama i u stalnoj smo potrazi za lijepim, šarenim porculanom za čaj! Dijete fino iscijedi limun i sipa nam, a ja obavim ostatak posla. Razgovaramo, smijemo se, skačemo, te razgovore razumijemo samo on i ja jer koristimo svu svoju kreativnost da jedno drugom kažemo šta imamo.

Danima mi je ponavljao riječ „space walk“, a ja sam govorila, a-ha, ali nisam razumjela poentu. Jedno predvečerje mi je rekao „mama, space walk, perec ima, vozi white car“. Odjednom mi sinu, on želi u večernju šetnju, glavnom sarajevskom ulicom, prođemo pored pekare gdje su između ostalog izloženi pereci, pa pored gradske tržnice, neki čovjek iznajmljuje vožnju autićem na akumulator za malu djecu.

Fascinantno učenje

Ta me njegova „rečenica“ ošinula posred srca. Koliko mi je puta ponovio jednu riječ, a ja nisam razumjela. Koliko stvari on zapravo želi, ali ne zna se izraziti i možda ih ne dobije. Koliko ja još moram da naučim. Fascinantni su načini na koje čovjek uči, apsolutno su fenomenalni kad u njih utkate svu ljubav i kreativnost koju posjedujete.

Dijete je već poimalo da smo mi dio svemira jer vidi Mjesec, zvijezde, mrak, razlikuje dnevnu i noćnu sliku neba, samo ja nisam znala i razumjela da je to tako. Tako je sa autizmom - oni koji ga imaju moraju da upotrijebe svu svoju kreativnost i da se jako potrude da bi do nas došlo ono što nam žele reći, a oni koji slušaju jako se napinju da razumiju.

Dozvoljavala sam mu u ovoj našoj pauzi i da gleda crtiće i kompjuter (otud je i došlo to famozno "space walk"), ali i maksimalno sam ga poticala da bude vani i da učimo u prirodi, bez nametanja ili žurbe. Na ovaj način smo se oslobodili fobije od osa i muha te zvuka kojeg produciraju dok lete. Dijete je posmatrajući naučilo da je paradajz dok raste prvo zelen, pa ga „žuto sunce oboji u crvenu boju“, a onda ga mi jedemo. Naučio je i da se biljke zalijevaju, da od nekih možemo napraviti čaj u kom uživamo, a od nekih ručak.

Baš nam je trebala ova pauza, ubrzo ćemo se vratiti našim svakodnevnim obavezama, formalnom učenju, društvenom angažmanu, aktivizmu i svemu što slijedi, ali „napunili smo baterije“ i spremni smo za nove izazove. Znamo da će trajati cijeli naš život, ali smo naučili i da ponekad jednostavno trebamo biti sami i biti to šta jesmo! 

Ono što ja želim kao majka djeteta sa poteškoćama u razvoju je osposobiti dijete maksimalno i osamostaliti ga u svemu mogućem za njega, a zapravo je to ono što svaki roditelj želi za svoje dijete. Nema tu razlike, samo su načini stizanja do cilja možda malo drugačiji.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.