Oglasi

Hvala Bogu pa ne puca!

Kako je nastala čuvena izreka zbog koje smo i dan-danas ponekad pretjerano uljuljkani u vlastitoj pasivnosti, ali suštinski beskrajno tačna: 'Hvala Bogu pa ne puca!'
Preživjeli se ipak i danas dobro sjećaju zvuka ispaljenja, fijuka i eksplozijaFoto: Danilo Krstanović

Piše: Nihad Kreševljaković

Pod naslovom „Scena iz opsade“ napisao sam ovu pjesmu nekad, poslije kraja rata. 

Prvo čuješ neki tupi zvuk
- to je ispaljenje.

Potom, čekaš.

Uvijek ti barem prođe
kroz glavu da je ta
baš ona koja tebe lovi.

Oštri fijuk...
Brži i brži.

(navodno te već preletila
iako ja u to nikad nisam povjerovao)

Cigle, staklo, zemlja
polete u zrak...

I eksplozija.


[Foto: Danilo Krstanović]

Takav ili sličan, često fatalan događaj koji je odnosio ljudske živote, nekad i desetine ljudskih života, odigrao se u Sarajevu skoro 470.250 puta u toku opsade Sarajeva. Tako ispadne ako u obzir uzmemo podatak da je u 1425 dana koliko je opsada trajala u prosjeku na grad padalo 330 granata. Po postojećim podacima granatama (te milijardama metaka i drugih ubojitih sredstava ispaljenih na stanovnike) usmrćeno je 11.541 građana/ki Sarajeva, od kojih je bilo 643 djece. Računa se da je teže ili lakše ranjeno 50.000 ljudi!

Među tim suhoparnim, a neopisivo bolnim statističkim podacima ostao je i onaj da su na današnji dan, 22. jula 1993. srpske snage na Sarajevo ispalile rekordnih 3.777 granata. Svaka od njih imala je za cilj kako je to ratni zločinac slikovito i morbidno opisao da nam „razvuče pamet“ i ubjedi nas da zajednički život u Bosni nije moguć. Na veliku žalost tih zločinaca Sarajevo je i danas tamo gdje je bilo, a ideja o zajedništvu i dalje živi!

Preživjeli se ipak i danas dobro sjećaju zvuka ispaljenja, fijuka i eksplozija! Zbog zvukova koji su sličili (npr. mimoilazak drugog brzog voza ili zagrebački top) preživjele ste mogli prepoznati u drugim gradovima i nakon rata tako što bi u tom trenutku brzinom mačke bacali se na pod ili u zaklon. U periodu opsade čak su i djeca sa savršenom preciznošću razlikovali kalibre granata po njivom zvuku: 82, 120, 150 i 250 milimetara bile su vrste granata sa kojim je najčešće zasipan grad. One od 82mm i 120mm korištene su u granatiranjima kada je počinjen masakra kod Tržnice i u ulici Vase Miskina. Veći kalibri, uz zapaljiva svojstva, korišteni su za razaranje važnih objekata.

Istoj svrsi služile su i navođene rakete tipa Maljutka, kao i pancirne granate koje su  prolazile kroz nekoliko zidova dok ne bi eksplodirale. Za nasumično pucanje po gradu najčešće su korišteni protivavionski topovi (PAT) i protivavionski mitraljezi (PAM) zbog  kojih je nastao i onaj vic sa romom kada kaže „Zašto nas ovim gađaju? Mi smo  Romi, a ne avioni!“

Najjače dejstvo imale su modificirane avio-bombe tipa “krmača”, a koje su na grad ispaljivane sa posebnih lansera. Posebno ružno sjećanje ostalo je vezano za skraćenicu VBR, a što znači višecijevni bacač raketa. Istu skraćenicu  Sarajlije i Sarajke koristili su za smotak cigareta u onom periodu kada je nestalo ambalaže za njhovo pakovanje.

Pri eksploziji granate su se rasipale u gelere. Skoro da ne postoji nijedan objekat u gradu kojeg nije dohvatio makar jedan geler. Kao urbana legenda ili kao vic prepričavala se izjava kada neki čovjek ili neka žena kaže:“Nije mene strah granata. Strah me je onih gelera“.

Sarajevske ruže

Tragove granata na asfaltu neki su zvali „medvjeđim šapama“ ali su se građani na kraju ipak odlučili za poetičnije ime - „sarajevske ruže“.  Na mjestima gdje je poginuo veći broj građana ruže su farbane crvenom bojom ali najveći dio tih tragova danas više ne postoji. Najprimjetnije su na putu smrti koji je u blizini današnjeg SOS sela povezivao grad sa Dobrinjom koja se nalazila u duploj opsadi.

Za razliku od Dubrovnika u Sarajevu nemamo mapu grada sa podacima gdje su ubilježena oštećenja nastala granatiranjem. Istina da bi to bio ogroman posao ali sigurno bi tako dobili i jedno od najpotresnijih svjedočanstva o dimenzijama razaranja koje je Sarajevo u toku opsade pretrpilo. Za razliku od Dubrovnika, onih oko pola miliona granata po Sarajevu, po načinu kako smo mi to obilježili moglo bi nekad biti opisano samo kao plod naše mašte!!!  Džaba nam i citiranje Mula Mustafe Bašekije koji je još prije više od 100 godina napisao da samo ono što je zapisano ostaje a da ono što se pamti išžezne!

Govori to dosta o nama i odnosu prema sebi i vlastitoj prošlosti koju ovdje najčešće zloupotrebljavaju grlati kad hoće da se svađaju ali bez potrebe da koriste argumente i činjenice! Ne mogu da ne spomenem kako sam nekad naletio na neki tekst gdje je pisalo kako je upravnik stadiona u Lepzigu Winfried Lonzen izjavio kako će jedna vrata u koja je Zinedin Zidan udario nogom nakon meča Francuska – Južna Koreja (1-1) na SP-u 2006. sačuvati u oštećenom stanju. Iako je u prvi mah želio tražiti da im FIFA nadoknadi štetu, nakon što je malo mućnuo glavom shvatio je da vrata iskrivljena udarcom noge Zinedina Zidana je bolje sačuvati u postojećem stanju kao uspomenu na „jednog od najvećih nogometaša u historiji“ ! I tako dok je Winfrid uspio skontati značaj vrata koje je Zinedin opalio nogom, mi izgleda nismo skontali sačuvati ni manji dio tragova destrukcije koje su građani Sarajeva preživjeli!

Ipak, igrom sudbine simboličnim možemo smatrati kako je tačno 15 godina poslije, na isti dan 2008. godine napokon pod lažnim imenom dr. Dragana David Dabića uhapšen „stručnjak za zdravi život, meditaciju, energiju i smrt stotina hiljada ljudi – Radovan Karadžić,  kreator najmračnijih stranica ljudske historije.

Umjesto kraja

Da ne bude kako se sjećamo samo ružnih stvari za kraj bih iskoristio da u ovom tekstu spomenem i jedan puno čudniji datum od ovog 22.7.1993. Tog 12. februara 1994. godine, za tadašnje stanovnike Sarajeva dogodio se jedan potpuno nesvakidašnji događaj! Ta subota, 12. februara 1994. godine, koja je kao i obično trajala 24 sata, zabilježena je kao prvi dan od početka opsade Sarajeva kada u gradu nije bilo mrtvih i ranjenih.

Inače, tada subote i nedjelje nisu bile različite od ostalih dana u sedmici. Niko ih nije čekao da se odmori, jer se sedmice tih godina nisu nešto posebno računale. Vrijeme se ovisno od opasnosti mjerilo minutama, satima i danima. Mjeseci su bili važni samo u smislu godišnjeg doba. Subote i nedjelje, u današnjem smislu koji ih podrazumjeva kao dane za odmor i relaksaciju, nisu imale nikakav značaj. U to vrijeme opsade, odmor je bio svaki onaj trenutak kad nisu padale granate i kada niste osjećali direktne posljedice rata na vlastitoj koži. Dani poput 12. februara 1994. bili su pravi blagdani, nezaboravni dani - čudo neviđeno za stanovnike Sarajeva. 

U takvim trenucima nastala je ona čuvena izreka zbog koje smo i dan-danas ponekad pretjerano uljuljkani u vlastitoj pasivnosti, ali suštinski beskrajno tačna: “Hvala Bogu pa ne puca!“

Izvor: Al Jazeera 
 

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.