Oglasi

Hrvatski svećenik u Sarajevu: Grad koji skladom prožima dušu

Povjerenje je važno, a ono je komšijsko u svakom pogledu i u svakom kutku Balkana. Koliko sebi dobri možemo biti, toliko možemo biti i loši, ali neminovno živimo zajedno.
Isključivost se može naći jedino u nacionalnom smislu, ali vjerski je u BiH sve jasnoMladen Obrenović / Al Jazeera

Prije dosta godina, poručio sam svojoj kolegici u Banjoj Luci da odlazim na put u Sarajevo. Bio je to moj prvi posjet glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ona je u tom trenutku bila pomalo začuđena a potom mi rekla: "Vedrane, ne u Sarajevo… To je Teheran!"

Petnaestak godina kasnije mogu reći da sam živio i u Teheranu, a ponešto i u Sarajevu, pa mi je jasno da nema toliko sličnosti ova dva grada, ali posebno nema ni u Teheranu niti u Sarajevu nekih tragova esktremizma o čemu se može čuti često u javnosti.

U to vrijeme, Banja Luka je bila puna šovinističkih natpisa, na ulicama su se slobodno prodavale memorabilije četničkog pokreta, a ideja o ponovnoj izgradnji džamije Ferhadije nije bila ni u tragovima. Danas je stanje malo drugačije. Ne piše više na zgradi Boske "Od Manjače do Romanije sve su straže onoga koga traže" (pronašli su ga), niti se može kupiti slobodno ispred Hotela Bosna i Sabornog Hrama šajkača s kokardom, ali je srpski nacionalizam i dalje snažan. Kao, uostalom, i hrvatski nacionalizam diljem Bosne i Hercegovine, što prati podjednako jak bošnjački nacionalizam.

To je dojam koji sam stekao nakon putovanja po Bosni i Hercegovini kao kršćanski svećenik koji proučava tijekove međureligijskog dijaloga u zemlji. Realan život u lokalnoj sredini govori više nego sva teologija svijeta, jer je nepomirljivo da vjerski službenici pokušavaju voditi djecu u bogomolje svih religija i učiti ih kako nismo toliko različiti, a da ih potom školska ekskurzija odvede u lokalni muzej gdje se koči naslov "kako možemo zaboraviti i miriti se s onima koji su nama napravili toliko zla".

Svaki narod živi gotovo zasebno, a do kuda to dolazi najbolje se vidi po suncobranima u Lašvanskoj dolini. U bošnjačkim mjestima se toči Sarajevsko, u hrvatskim Karlovačko pivo. U Republici Srpskoj se teško može vidjeti bosanskohercegovačka zastava, čak i na zgradama službenih institucija, a u većinski hrvatskim gradovima i općinama najčešće se vijori hrvatska zastava. Pokušaji da se izuzme jednakost govore o tome kako u BiH vlada jedna permanentna privremenost, gdje svi još uvijek sanjaju o mogućem pridruživanju Srbiji ili Hrvatskoj ili pak jednoj unitarnoj muslimanskoj državi.

Jedan za drugim nižu se ezan i zvona

Čekajte, islamska država u srcu Europe? To je zasigurno strah i trepet mnogima. 

Na prvi pogled, neke slike Sarajeva pomalo podržavaju tu izmišljenu poruku, jer arapski turisti s Arabijskog poluotoka odaju dojam da je u BiH došlo do vehabijsko-selefističkog osvajanja gdje horde arapskih obitelji napadaju stožerne vrijednosti slobodnoga svijeta. Jednim odlaskom na Ilidžu i na Vrelo Bosne sve je jasno – sve žene oblače nikab i to je to, radikalna islamizacija je potvrđena. Na stranu to što se radi o turistima koji su stigli u zemlju prirodnog bogatstva i gdje se može naučiti štošta o susretu civilizacija, ali čudnovata je ta islamizacija gdje s prijateljima pijem rakiju i pivo, a pored mene sjedi jedna arabijska obitelj koja se čvrsto drži svog halala.

Naravno da postoje manje skupine i organizacije koje nastoje "postrožiti" javni život po načelima islama, ali one su podjednako jake i u zemljama u okruženju, da se ne govori o Zapadnoj Europi. Po tome bi se moglo reći da je Francuska islamska država u srcu Europe, a s obzirom na malen i opadajući postotak kršćanskih vjernika, a što možda i nije tako daleko od istine.

U Sarajevu, u tom glavnom gradu koji "liči na Teheran" (očito nikad nisu posjetili Teheran) prvo se doživi onaj Andrićev zvuk kroz prozor, gdje se uštimano jedan za drugim nižu ezan, zvona katoličke i pravoslavne crkve. Osjeća se ljudskost i srdačnost ljudi, čak i dok se s panikom promatra brzina autobusa i auta na cestama sumnjive održavanosti. U Sarajevo City Centar nema za kupiti vina čak ni u Konzumu, jer je to politika arapskih vlasnika, ali zato preko puta žena s maramom bez problema drži bocu vina u ruci dok mi naplaćuje užitak hercegovačkog ponosa.

Ćevapi su se nešto pokvarili u Sarajevu, ali domaćini će spremno pozdraviti "komšije" iz Hrvatske, hvaleći turiste s Balkana a kudeći upravo one Arape koji dotiraju u budžet grada i države svojim zadržavanjem u zelenoj oazi Europe. U ćevabdžinicama, opet, nema alkohola, ali se tik iza Gazi Husrevbegove džamije može vidjeti oglas lokalnog kafića koji kričavo poziva na rakiju, pivo, vino… U nekim arapskim državama, vlasnik bi za to bio bičevan i zatvoren. Toliko o Sarajevu kao drugom Teheranu i saudijsko-turskim vezama koje podupiru narod prema "ekstremizmu".

Život blizu religijskog učenja, ali bez pretjerivanja

Kao politolog, ne čitam domaće vijesti. Muti mi se razum od njih. Podjele na to tko čita Avaz, a tko Oslobođenje mi nisu toliko važne: podjednako sam uspješno razgovarao i s jednima i s drugima, bez ikakvog osjećaja razlike u temeljnim stavovima.

U Sarajevu sam proveo i Kurban-bajram, za koji sam počašćen i bio gost posebnog značaja među muslimanima. Nisam osjetio da me itko gleda kao strani element ili da će me islam ugroziti jer sam kršćanin. Oni koji smatraju da islam ugrožava njihovu vjeru, očito nisu previše čvrsti u svojoj vjeri. Dijelim samo one koji se pojave u crkvi ili džamiji kada je to potrebno za političke i društvene ciljeve i one koji pobožno žive svoj ovozemaljski život. S prvima odustajem od rasprave, a s drugima otkrivam čitav svemir novih saznanja, bez obzira radi li se o teološkim raspravama koje sam imao u Carevoj džamiji u Sarajevu, u ugodnom razgovoru na pravoslavnoj bogosloviji u Foči ili s ljudima u Novom Travniku. Ljepota dolaska u sarajevsku sinagogu i čvrsta želja za obnovom jevrejske baštine može biti samo na ponos Sarajevu i Bosni i Hercegovini, kao i pokazatelj Izraelcima i Palestincima da se njihove vjere suštinski zloporabljuju za političke ciljeve u kojima će samo stradati više naroda.

Bauk od Sarajeva je zasigurno pogrešan. Život se odvija koliko je moguće blizu religijskog učenja, ali bez pretjerivanja. Kako je rekao jedan imam u našem razgovoru: "U Bosni i Hercegovini imamo srednji put islama koji poštujemo i slijedimo. Ne jašemo deve, kako neki smatraju da bismo trebali jahati, nego vozimo auto. Ne nosimo brade do pasa, imamo brijaće aparate. Nismo zaostali kao što se traži od nas da budemo. To je ključ islama: nije dozvoljeno pretjerivanje ni u čemu, čak ni u vjeri".

Takvu sam ideju vidio po cijeloj Bosni i Hercegovini. Isključivost se može naći jedino u nacionalnom smislu, ali vjerski je sve jasno: Bosna i Hercegovina kao cjelina može biti samo spoj svih tradicionalnih religija. Nažalost, mišljenja sam da su "pravi" vjernici često u tišini, negdje u pozadini, i obično najviše stradaju.

Ovakva blagodat je dar neba

Kad se vozim autobusom, često nastojim zauzeti mjesta što je bliže prvim redovima. To nije samo zato da vidim sposobnosti vozača u čijim se rukama nalaze naši životi, nego jer u tim prvim redovima je VIP loža lokalne elite: starije govorljive gospođe i često njihovi tihi muževi, a iz čega se može saznati gotovo sve: kako je nekad bilo, od mladosti do danas; tko je nedavno umro i kakva je ta osoba bila; pretresaju se sve zakonitosti života, a neizbježno se spomene i poneki svećenik ili imam koji "lupeta", ali koga se bespogovorno treba slušati u svakodnevnom životu.

U tim razgovorima kriju se niti narodne mudrosti i kvalitete života, koji se najčešće vežu uz povjerenje među ljudima. U jednom mjestu kraj Bihaća muslimani su upozorili paroha da je netko obio crkvu; u Čemernom muslimani pomažu lokalnom župniku na polju; u Foči pravoslavci voze muslimansku djecu iz sela u grad ili dalje, prema Goraždu i Sarajevu. Ima i suprotnih primjera. Neki katolici ne žele da se njihova djeca voze s muslimanima u autobusima jer bi se "mogli zaljubiti". Možda bi bilo bolje zabraniti da dišu isti zrak?!

Povjerenje je važno, a ono je komšijsko u svakom pogledu i u svakom kutku Balkana. Koliko si dobri možemo biti, toliko si možemo biti i loši, ali neminovno živimo zajedno.

Kad se čovjek popne na Trebević ili se poveze žičarom, cijelo Sarajevo se vidi kao na dlanu. Mogao bih satima gledati ovaj grad koji prožima bosanskohercegovačku dušu svojim skladom. Čaršijska arhitektura prelazi u secesiju, miješaju se džamije sa crkvama, nikabi s minicama, zvukovi otvaranja pivskih flaša s džezvama bosanske kahve. Govore se svi jezici, ali prevladava "naški" na kojemu se naručuju bureci, sirnice i zeljanice u lokalnoj pekari. Ovakva blagodat je dar neba, a na domaćinima je da se suoče prvo sa sobom pa potom pogledaju oko sebe.

Nema ovdje militantnog islama, ni militantnog pravoslavlja, niti kršćanstva i židovstva, ljudi su umjereni kao što je i klima, darežljivi i ljubazni te puni emocija opjevanih u sevdahu. Treba vratiti povjerenje među njima, za bolju budućnost idućih pokoljenja koja ne smiju biti zatrovana šovinističkim idejama o drugome i drugačijemu jer Bosni i Hercegovini takvi stavovi jednostavno ne pašu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.