Otkako su prije pet-šest godina građani Hrvatske masovno krenuli iseljavati u zapadne zemlje, ubrzo su ovdašnji mediji, kao relevatne i klikabilne, nanjušili tekstove i reportaže o ljudima koji su bolji život odlučili potražiti drugdje.
Čim su se ovi po stranim zemljama smjestili, snašli se, dobili prve plaće te iskusili prednosti i nedostatke života u tuđini, počele su usmenom predajom ili putem društvenih mreža stizati njihove ispovijesti. Svakakvih se iseljeničkih priča moglo čuti i nekoliko tipskih sudbina iz njih iščitati.
Čuli smo one koji su otišli pa se ubrzo vratili jer je čežnja za rodnim domom ipak bila jača. Saznali smo i za one koji sezonski odu, pa se vrate, pa opet odu, pa se opet vrate i tako iz godine u godinu.
Popriličan je broj onih koji su sebi unaprijed zacrtali da u Njemačkoj, Švedskoj, Irskoj ili drugdje odrade šest-sedam godina i dovoljno zarade, vide svijeta, steknu nova iskustva, pa se obogaćeni time vrate kući gdje potom mogu ležernije živjeti i raditi. Ima i onih koji rezolutno tvrde da se u Hrvatsku više ne namjeravaju vratiti, osim i jedino kao turisti ljeti svratiti na Jadran.
Na koncu, mnogo je i onih koji kažu da će se vratiti, ali tek kada budu u penziji, neopterećeni ovdašnjim brigama i nevoljama. Za ove posljednje Hrvatska nije samo rodna gruda nego i buduća penzionerska arkadija. Tu se, doduše, s mukom uspijeva normalno raditi i zaraditi, ali se bez po muke može uživati u plodovima drugdje odrađenog radnog vijeka kada dođe vrijeme da se odmore umorne kosti i podvuku životni računi.
Pola radnog vremena za penzionere
Ovih dana čitali smo o jednom od ponajboljih splitskih liječnika, kirurgu Kanitu Bilanu koji je posao u Kliničkom bolničkom centru Split zamijenio onim u jednoj bolnici u Norveškoj. Hvale ga i bivši suradnici i bivši pacijenti. Prava je šteta, kažu, što splitska bolnica ostaje bez takvog liječnika. On sam je u kratkom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju kazao da je iznimno zadovoljan uvjetima dobivenima u Norveškoj te da se u Hrvatsku planira vratiti – tek kada bude u penziji.
Gotovo u riječ isto rekao je i lani jedan liječnik u kasnim tridesetim godinama života, također iz Dalmacije, koji je otišao u Švedsku. I on se namjerava vratiti u Hrvatsku tek kada mu dođe vrijeme za penziju. Čulo se još sličnih priča, što javno objavljenih što prepričanih. Mnogi iseljeni, ponajviše oni visokokvalificirani koje izvana najviše vabe izvrsnim ponudama, planiraju povratak tek kada im radni vijek dođe kraju pa se umorni od kiša i magli Sjevera zažele, kao u onoj Azrinoj pjesmi, vidjeti „zoru kako rudi i sunce starog kraja“.
Za to vrijeme u Hrvatskoj je sve više onih koji su se u mirovini osvjedočili da im ista ne nosi ništa osim novih egzistencijalnih borbi i strahova. Oni su svoj zasluženi odmor dočekali, ali ispostavilo se da je to bila tek nešto duža pauza prije novog posla. Budući da ovdje kronično nedostaje radne snage, tržište rada je uz pomoć države omogućilo umirovljenicima da se vrate na posao i rade pola radnog vremena.
Neki su ih trgovački lanci već zimus zaposlili. Iskusni su, pouzdani, pedantni i privrženi – reći će zadovoljni poslodavci za svoje radnike kojima se valjda jedinima obraćaju s „Vi“. I u kontinentalnim gradovima, gdje ljeti nedostaje konobara kojih je i inače malo, sve je češći prizor da vas u kafiću umjesto poslovično mlade i „atraktivne“ konobarice poslužuje stariji gospodin, arhetipska očinska figura konobara iz jadranskih hotela prije trideset i više godina. Ljudi se iz mirovine vraćaju i na gradilišta, koliko im načete kosti i mišići to dozvoljavaju. Kronično nedostaje i liječnika i medicinskog osoblja pa nije rijetkost da se u ordinacijama ili čak u operacijskim salama opet nađu oni koji su već upriličili oproštaj povodom odlaska u mirovinu.
Život u Hrvatskoj gotovo nemoguć
U Hrvatskoj se broj zaposlenih umirovljenika (neki dojučerašnji oksimoroni postali su službeni izrazi) u prvom kvartalu ove godine udvostručio i približio brojci od 9.000, a procjenjuje se da će ih do kraja godine biti čak 20.000. Štoviše, procjene govore da bi iduće godine zaposleni umirovljenici mogli činiti dva posto ukupne radne snage.
Umirovljenicima u Hrvatskoj život s ovdje ostvarenom mirovinom, osim ako nije povlaštena ili neka direktorska, gotovo je nemoguć. Prosječna starosna mirovina je oko 2.540 kuna (oko 340 eura), a neki su izračunali kako se sa samo pet godina radnog staža u Njemačkoj dobije dva puta veća mirovina negoli za puni radni staž u Hrvatskoj.
Već je čuven primjer jednog Slavonca iz okolice Orahovice koji je za 30 godina rada u Hrvatskoj ostvario mirovinu od 1.902 kune (oko 250 eura), dok iz Njemačke, gdje je radio samo tri godine, mjesečno prima mirovinu u iznosu od 200 eura, što je malo manje od ove domaće.
U zemlji raznih čuda i apsurda ne treba čuditi kada u nedalekoj budućnosti ovi iseljenici koji danas govore kako se ne namjeravaju vratiti za stalno prije penzije, zateknu tada svoje vršnjake za blagajnama u supermarketima, za šankovima u kafićima, u liječničkim ordinacijama ili u kabinama bagera na gradilištima.
Neki će možda u blagajniku koji im otkuca račun ili u konobaru koji im posluži piće prepoznati kolegu iz škole ili s fakulteta. Nikome od njih ne bi trebalo biti neugodno zbog toga jer i jedni i drugi su pošteno odradili svoje samo na različitim stranama državne granice.
S tim da je država ove druge „velikodušno“ nagradila za ostanak s ove strane mogućnošću da i pod stare dane rade i dodatno zarade.
Izvor: Al Jazeera