Hrvatska između Thompsona i Dire Straitsa

Mark Knopfler
Zvukovna strana priče 'Banijskih praskozorja' ispričana je kroz glazbu i glas Marka Knopflera u 'Brothers in Arms' (EPA)

Zanimljivo je protekloga tjedna bilo na nečemu što bismo mogli ovom prilikom nazvati hrvatskom veteransko-glazbenom scenom. Prvo je dan prije koncerta tribute benda The Dire Straits Experience u Zagrebu, Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.) u suradnji s nekim drugim udrugama i uz sudjelovanje ministra branitelja Tome Medveda, dodijelila bendu priznanje “Velika zlatna plaketa” za izvođenje pjesme Brothers in Arms Dire Straitsa.

Radi se o jednoj od osebujnijih udruga u Hrvatskoj, koja je u posljednje vrijeme, između ostaloga, privukla pažnju time što je uspjela ‘isposlovati’ odgađanje manifestacije “Europska noć kazališta” jer se ove godine poklapa s obljetnicom pada Vukovara.

A par dana kasnije u organizaciji drugih veteranskih udruga predstavljena je knjiga Thompson – pjesmom za Hrvatsku Josipa Pečarića, priznatog hrvatskog matematičara i akademika, koji je na domaćoj javnoj sceni ipak poznatiji kao amaterski povjesničar i publicist, za mnoge dobrim dijelom kontroverznih i spornih stavova koji je, između ostaloga, bio i jedan od inicijatora svojevremene inicijative da se pozdrav “Za dom spremni” vrati kao službeni pozdrav Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Moglo bi se reći da su pripadnici istog svjetonazorskog habitusa tim dvama priznanjima – plaketom i knjigom – Dire Straitsima i Marku Perkoviću Thompsonu – udijelili priznanje i odali počast dvama suprotnim vrijednosnim sustavima, diskursima, paradigmama.

Dvije pjesme kao dvije paradigme

Obje paradigme – koje se metaforički mogu svesti na pjesmu Brothers in Arms i glazbeni izričaj Thompsona, u dijelu koji je ideološki ‘obojen’ – zajednički su nastupale u obrani i postojale jedna uz drugu za vrijeme rata u Hrvatskoj, da bi se potom smjestile na svoje ‘prirodne’ pozicije u tom odnosu na kojima su i u zajedničkom djelovanju u istom cilju uvijek zapravo i bile, jedna nasuprot drugoj.

O Thompsonu, njegovom radu i stavovima na ovim se prostorima, pa i šire, zna sve. Svojevrsni antipod pjesmi Brothers in Arms za vrijeme rata su, prije svih, njegove “Bojna Čavoglave” – ratna pjesma koja poziva na nesmiljenost u borbi, a koja počinje spornim ustaškim pozdravom “Za dom spremni”.

To je pjesma koja retorikom prije mobilizira društvene snage u smjeru mržnje prema neprijatelju, umjesto prema ljubavi i odgovornosti prema napadnutoj domovini i vlastitom narodu u ratnim okolnostima, i u tome utemeljenoj pravdi i pravednosti zbog kojih ih treba braniti.

Jer kada je zemlja napadnuta, neprijatelj je bitan prvenstveno samo kao činjenica, kao protivnik od kojeg se treba obraniti i to časno, po pravilima ratovanja – to je emocija koja bi tada trebala prevladavati i voditi.

Zapravo, neprijatelj je više-manje nebitan u smislu tko je, što je, otkuda je – i da je iz druge galaksije, situacija je suštinski ista, kao i cilj i dužnost onoga tko se brani.

Takav stav onome tko se brani od agresije daje dostojanstvo, koliko je dostojanstvo u ratu kao ratu uopće moguće.

Brothers in Arms, pak, jedna je od najboljih pjesama legendarne skupine Dire Straits koja je doista na određeni način postala himna mnogih hrvatskih boraca.

Ova antiratna pjesma o situaciji u kojoj se nitko ne bi trebao željeti naći, paradoksu i apsurdu – što rat po prirodi jest – i neprirodnosti te situacije koja je zatekla onoga tko se u ratu bori, čini glazbenu podlogu za potresni snimateljski uradak snimatelja HRT-a Gordana Lederera pod nazivom “Banijska praskozorja”.

Lederer je kamerom pratio hrvatske borce na Banovini i u tim je snimkama prikazao njihovu ranojutarnju ratnu izviđačku svakodnevicu, kretanje po terenu na prvoj crti bojišnice, s naglaskom na krupnije i posve krupne kadrove umornih, izmučenih, odlučnih, napetih, ali i uplašenih i izgubljenih izraza lica hrvatskih boraca – među njima i golobradih mladića – među kojima je bio i Tomo Medved.

Slika života na prvoj liniji uz Dire Straits

Taj je uradak svakodnevno više puta puštan u tadašnjem cjelodnevnom programu “Za slobodu”, zajedno s mnogim drugim domoljubnim pjesmama i spotovima s raznovrsnim artikulacijama poruka podrške borcima i društvu ili neprijatelju.

No, svojom je dokumentarističkom, autentičnom pričom o životu na prvoj liniji odskakao od svega – osim zbog majstorske, pažljive kamere i montaže, i time što je bio nijem, dok su zvukovnu priču, osjećaje i poruku nepretenciozno, ali razoružavajuće precizno prenosili glazba i stihovi koje je ispjevao Mark Knopfler.

Možda nigdje i nikako nama koji smo bili daleko od bojnišnice rat nije bio bliže, a osjećaj tjeskobe i indentifikacije s ljudima koji su nas branili jači, nego u toj naknadno oblikovanoj ostavštini autora koji je ubijen iz snajpera 10. kolovoza 1991. dok je snimao ratna zbivanja kod Hrvatske Kostajnice. Slične su osjećaje prema njoj stoga gajili i mnogi hrvatski borci.

Njegov ubojica ili naredbodavci, tko li već, rekli su kako su mislili da u njegovim rukama nije kamera, nego oružje, raketni bacač, što li već… da, naravno…

Ubojica Gordana Lederera je poznat, ali nije odgovarao za zločin.

Je li kasnije prevagnula, ili je samo glasnija ona druga paradigma koju Thompson, između ostalih, predstavlja, ne znam. Ali znam da su Dire Straits utišali, a Thompsonovo vrijeme je tada tek krenulo i još traje, što dokazuje i spomenuta knjiga.

Gledajući neke veterane po kvartu kako prekidaju smijeh i šalu te pognu glavu pogleda zamišljeno uperenog u stol, šank ili pod kada zasvira Brothers in Arms na radiju ili džuboksu, zapravo je teško reći.

Jer njoj nasuprot, ali i uz nju u istoj borbi stajala je i ta druga, autentično ‘rokerska’, antiratna vrijednosna paradigma i diskurs, čiji su nosioci bili oni koji su se borili ili na neki drugi način nosili s ratom samo zato što se rat bavio nama, našim životima i opstankom novonastale države.

Jedan veteran kojeg dobro poznajem, inače ljubitelj skupina poput The Cult, kaže da su na prvoj crti u ratu on i suborci puštali i slušali najbolju glazbu nego ikada prije i kasnije u životu… i da je njegova himna upravo Brothers in Arms. Kada zasvira, on je jedan od onih koji na tih nekoliko minuta pogne glavu i utone u misli.

Svaka čast što ste se sjetili, ali…

Neznanje je često glasno, a oni koji znaju često radije šute o svom znanju i nadaju se znanju drugih.

I tako, dok u hrvatskom kronično razjedinjenom društvu neki zajedno s Thompsonom uzvikuju “Za dom spremni”, neki drugi pri prisjećanju na rat, neki i na svoju borbu, žrtvu i traume, žrtvu članova svojih obitelji, prijatelja, suboraca, susjeda, potiho pjevuše Brothers in Arms oborenih pogleda.

Možda zato što rat nisu željeli, ali su u njega išli s dužnošću obrane svojih bližnjih, naroda i države. Ili zato što nisu željeli ubijati, ali je u ratu to neizbježno, iako apsurdno, kao što rat i jest.

Možda ne žele i dan-danas živjeti u (kvazi)ratnoj psihozi i huškačkoj retorici prema realno nepostojećem neprijatelju, slušajući o važnosti oružane moći, njezinom jačanju i značaju te svjedočeći proizvodnji utvara koje navodno prijete s ovih i onih strana, a one nikako da se oživotvore i pokažu da su stvarne.

U svakom slučaju, u Čavoglavama, za razliku od Brothers in Arms, teško ćemo, zapravo nikako, naći taj diskurs koji otkriva tragediju i paradoks rata i sudjelovanja u njemu, makar bio i obrambeni – jer u ratu naprosto ničeg drugog nema, kao što u obrambenoj borbi nema mjesta paljenju vlastite zemlje do Knina ili do kamo već, ako ti je želja da je oslobodiš.

A što se spomenute udruge tiče – pa, svaka čast što ste se sjetili Brothers in Arms. Ali, obratite onda malo više pažnje i na tu paradigmu, za promjenu.

Umjesto da se traže ugroze i tamo gdje ih nema – primjerice u Noći kazališta.

Izvor: Al Jazeera