Piše: Jelena Kalinić
Kada se jednom čovjeku smanji zatvorska kazna za dva mjeseca to možda i nije udarna vijest. Međutim, ako se taj čovjek zove Mihail Hodorkovski i ako priča dobije epilog u vidu pomilovanja, onda ta vijest postaje nemalo interesantnija.
Sami građani Ruske Federacije će na ovu vijest i na bilo kakvo spominjanje Hodorkovskog reagovati vrlo rezignirano, čak i oni koji ne pripadaju putinovskoj struji.
Za samog Putina oni će obično reći: „Predsjednik Putin? Da, ali samo predsjednik bogatih.“ Jednostavno, ovaj slučaj im je postao dosadan. Znaju da se Hodorkovski nije obogatio na najpošteniji način, znaju da je to čovjek koji je iskoristio trenutak haosa i, kao što ih ne oduševljava Putin, tako nisu zaslijepljeni ni time što mu se Hodorkovski suprotstavio.
Dakle, ako je Putin samo „predsjednik bogatih“, šta se to dogodilo da je najbogatiji ruski oligarh jeljcinovske ere postao i najveći neprijatelj hladnog, smirenog, proračunatog predsjednika Putina?
Stekao milione tokom inflacije
Krenimo redom. Hodorkovski je završio Mendeljejev Institut za hemiju i tehnologiju. To je važno istaći, jer je ovu visokoškolsku ustanovu morao upisati zato što nije mogao ni pomisliti da će studirati na slavnom MGU (Moskovski državni univerzitet).
Na MGU nije mogao studirati, jer je po ocu bio Jevrej, a tu studiraju samo Rusi. Vrlo je rano shvatio kako se „vrte poluge“ i postao član Komunističke omladine (Komsomol). Bio je ambiciozan, uporan i konformista, te je znao da će mu članstvo u partiji pomoći u izgradnji karijere. Maštao je i o političkoj karijeri, bez daljnjeg.
Međutim, sudbina je umiješala svoje prste i on nije postao političar, već poduzetnik, koji se, zahvaljujući poznanstvima u Komunističkoj Partiji, mogao baviti i nekim poslovima koji nisu bili sasvim legalni, kao što je uvoz inostranih kompjutera i, kako neki pričaju, šverc alkohola. Sve to prije raspada SSSR-a.
Godine 1988. je osnovao svoju vlastitu banku Menatep. U prvoj Vladi Borisa Jeljcina je bio savjetnik za ekonomiju i pokorni rob sistema. Od tvrdog komuniste postao je čovjek čija je viša sila imala oblik svih onih asocijacija vezanih za riječ „bogatstvo“.
Pobunio se protiv Lenjinove doktrine. „Moramo prestati živjeti po Lenjinu“, pisao je u knjizi „Čovjek sa rubljom“ (koautor Leonid Nevzlin) i nastavio: „Naša zvijezda vodilja je Profit, stečen na legalan način.“
Tih 90-ih godina prošlog vijeka klima u Rusiji i regionu nije bila nimalo blagonaklona prema poduzetnicima. Mnogi od njih su morali emigrirati da bi spasili žive glave. Međutim, haos inflacije i političke nestabilnosti je nekome išao naruku.
U Rusiji, pogođenoj inflacijom, Hodorkovski je stekao milione na trgovini valutom. Kupio je enormnu količinu privatizacijskih vaučera, koje je Vlada davala svi građanima, procenat državne imovine koji im pripada. Poduzetni Hodorkovski budzašto je vaučerima kupio dionice nekih 30-ak kompanija.
U to vrijeme Vlada i dalje nominalno posjeduje neke od najvećih ruskih kompanija, ali su, ustvari, ove kompanije restruktuirane, napuštene ili u dugovima. Na scenu stupaju oligarsi – oni bi Vladi posuđivali novac, a tranzicionim igrama bi dobijali kontrolu nad resursima – prirodnim gasom, naftom, rudnim bogatstvima.
Dok je Berezovski odabrao Sibneft, a Potanjin rudna bogatstva, Hodorkovski se fokusirao na Yukos.
Ipak, kada govorimo o ponašanju ispalo je da je Hodorkovski bio najmanje bahat od svih oligarha. Nije kupovao jahte, nije ljetovao na egzotičnim destinacijama, nije bio playboy. Bio je smjeran.
Izgleda da je prelomni trenutak kada se Hodorkovski „preobratio“ bio uslovljen velikom ekonomskom krizom u Rusiji 1998. godine, kada je sve ili bankrotiralo ili bilo na ivici bankrota. Kada bi Hodorkovski otišao u Yukos tamo su ga čekali gladni ljudi, kojima je valjalo nahraniti porodice. Tada je barel nafte na svjetskom tržištu koštao osam američkih dolara, ali da bi Yukos svojom zastarjelom tehnologijom proizveo taj isti barel nafte bilo je potrebno potrošiti 12 dolara.
Debata s Putinom
Yukos nije imao novca platiti svoje ljude. Hodorkovskom su tada bile 34 godine i na grub način je saznao da biznis nije samo igrarija. Shvatio je da kapitalizam čovjeka može učiniti i bogatim i srećnim, ali i bijednim i nemoćnim.
Kada se cijena nafte na tržištu oporavila Hodorkovski je osnovao svoju fondaciju „Otvorena Rusija“. Počeo je osnivati internetske kafee, kako bi se ljudi upoznali sa ovom tehnologijom, praviti trening-programe za obrazovanje novinara i finansijski podržavati nevladine organizacije. Postao je gotovo ruski Bill Gates – bogati filantrop. Razrađivao je plan restruktuiranja Yukosa.
Posljednjeg dana 1999. godine na vlast u Ruskoj Federaciji dolazi jedan novi čovjek, Vladimir Putin, koji brzo konsoliduje autoritet predsjednika i oslabljuje Parlament. Svi koji se protive Putinu moraju bježati iz Rusije. Neslaganja i trzavice između Putina i Hodorkovskog počinju, a davni san Hodorkovskog o političkoj karijeri uzima novo obličje i budi se ispod kože pobunjenog oligarha-pokajnika.
U februaru 2003. Putin najbogatijeg čovjeka Rusije poziva na javnu diskusiju. Javnih diskusija je tada u Rusiji bilo jako malo i nikada nisu bile na takvom nivou, te je to zažarilo javnost.
Hodorkovski je pripremio Power Point prezentaciju, u kojoj je podvukao nekoliko činjenica za koje su se svi pretvarali da ih ne vide. Jedna od njih je bila i „Korupcija košta rusku ekonomiju blizu 30 milijardi dolara godišnje“. U diskusiju se uključuje i sam Putin, hladno vadeći verbalne noževe na Hodorkovskog, optužujući ga, između redova, za podmićivanje.
Drugog jula iste godine uhapšen je Platon Lebedev, jedan od poslovnih partnera Mihaila Hodorkovskog. Bilo je jasno da je Hodorkovski sljedeći na Putinovoj listi. Opcije za spas su bile ili da preklinje Putina za oprost ili da bježi.
Hodorkovski je čvrsto vjerovao u modernu, prozapadno orijentisanu Rusiju. Želio je transformisati ekonomiju. Međutim, njegova slika u javnosti, slika stvorena u doba tranzicije, te antisemitizam, skriven negdje ispod tepiha, nisu ruskom narodu dozvoljavali vjeru u Hodorkovskog.
Oktobra 2003. je boravio u Saratovu. Nakon jedne oluje je svojim saradnicima poželio laku noć i rekao im da se vrate u Moskvu. Razgovarao je preko telefona sa svojim starim prijateljem iz mladosti, Leonidom Nevzlinom.
Dvadeset petog oktobra te godine Hodorkovski je uhapšen u Novosibirsku i od tog momenta je zatvoren. Na suđenja je dovođen u kavezu od pleksiglasa. Prvo suđenje mu je trajalo 10 mjeseci. Sada je 2013. i Hodorkovski izlazi na svjetlo. Koliko će mu svjetla Putin dozvoliti, ostaje da se vidi.
Izvor: Al Jazeera