Hoće li građane Tuzlanskog kantona od sada liječiti vračevi?

Pokazujemo da ne znamo da čuvamo i cijenimo ništa što je vrijedno, ljekare bismo slali i na ulicu (Al Jazeera)

Ukoliko se ovako nastavi, a svi su izgledi da hoće, nas u Tuzlanskom kantonu će liječiti vračevi.

U Tuzlanskom kantonu, gdje se na Univerzitetsko-kliničkom centru liječe svakodnevno hiljade građana, više od stotinu ljekara najavilo je otkaze. Zbog toga što jedino u tom kantonu ljekari nemaju potpisan kolektivni ugovor. Kantonalna Vlada ne želi da pregovara, ne priznaje njihov sindikat, niti smatra njihove zahtjeve realnim. A tim kliničkim centrom smo se hvalili da je najbolji u državi.

Valjda siromaštvo dovede do toga da čovjek počinje da pokazuje nemar prema svemu što je istinski bitno. Neku čudnu indolentnost, pa i prezir prema onima od kojih često zavisimo. Na primjer, prema ljekarima. O njima ćemo čuti kritike na pijacama, pred trafikama i javnim skupovima. No, kada nam ljekar zatreba, onda ćemo prema njemu pokazati snishodljivost, molećivost, tražiti načine da im se dodvorimo, davaćemo komplimente i tražiti načine da uručimo poklon. Kasnije ćemo se u društvu razmetati tom informacijom i govoriti kako smo dali i kako je pokon primljen, vjerujući kako je to u našim očima, nas same izjednačilo s ljekarom. Dalo nam prepoznatljivost.  

Prema kliničkom centru, koji nam život znači, upravo smo počeli da se odnosimo s takvim nemarom, da nije ni malo začuđujuće što tamo svega nedostaje i što se sve nekako klima i polovično je.

Na UKC-u Tuzla rade brojni moji prijatelji na čiji rad sam ponosna jer ostvaruju svjetske rezultate u primjeni modernih medicinskih metoda. Moji drugovi transplantiraju jetru i rožnjače, ugrađuju vještačke srčane zaliske, premošćavaju, porađaju – jednom riječju – spašavaju. I sve to za male plate i u lošim uslovima.

Moja prijateljica je neurohirurg. Često je vidim kako se vraća s posla povijena. Kaže mi da radi složene operacije po cijelu noć. Složene operacije na čovječijem mozgu, koje zahtijevaju dijamantnu preciznost. Od umora njenih ruku zavise mnogi životi. U modernim društvima neurohirug ne podiže teret veći od dva kilograma, zbog preciznosti i dugog vijeka svojih nervnih završetaka.

Zar im je malo para?

U procesu tranzicija s kojima očito ne znamo da se nosimo, iz prethodnog sistema bismo da zadržimo sve što je pogrešno. Čulo se često proteklih dana od kada su ljekari stupili u štrajk: „Šta hoće doktori, zar im je malo para?“

Bivši direktor banke i gradonačelnik žive u istoj zgradi, na istom spratu.  Kada su u posjeti gradu bili austrijski i slovanački investitori, ova dojica su ih pozvala na večeru u stan jednog od njih. Začuđeni našim mjerilom komfora, gosti su rekli, ipak ljepšim riječima od mojih, da gradonačelnik i direktor banke svugdje u svijetu žive van grada, u finim kućama s kovanom ogradom, daleko od gradske vreve. Totalno im je bilo nevjerovatno da naši prvi ljudi grada žive na najbučnijoj i najprometnijoj gradskoj raskrsnici, gdje koče i staju autobusi prigradskog saobraćaja, prolaze dnevno na stotine kamiona, jer Tuzla nema zaobilaznicu! U istom haustoru sa tridesetak stanara, gdje se kao i u svim objektima zajedničkog stanovanja, komšije svađaju, bučno proslavljaju praznike, bacaju petarde s balkona kad njihov tim postigne gol, mačke mjauču, zvone prosjaci tražeći nešto staro i pohabano…

Pa zaista. Neka zanimanja svugdje u svijetu podrazumijevaju natprosječan standard i lagodne uslove.

Ljekar je jedno od takvih zanimanja, gdje se podrazumijeva status, ugodan život, odvojen od stresnih situacija. Sve je više medicine, a mi smo sve bolesniji. Od ljekara očekujemo čuda, stručnost i apsolutnu posvećenost. A istovremeno, smatramo da ljekar treba da ima neku skromnu platicu i životne uslove, kao činovničić. A tom činovniku ne stavljamo svoju glavu u ruke, u ruke kojima su zbog niskog standarda, prethodno prali veš, brisali pod… Jer plate su nesrazmjerno male i neredovne.

Moja druga prijateljica je anesteziolog. Prije par godina je napustila klinički centar i otišla u Sloveniju. Zarađuje odlično i živi život dostojan tolikog stručnog usavršavanja.

Pa zar želimo da svi takvi, visokoprofilisani kadrovi, zapravo odu?  

Moja kuma je, radeći transplantacije rožnjača i slične zahvate, jednom pregledala ženu koja joj je, za tu uslugu, dala sir, mladi sir s pijace. Kuma je nakon toga otišla u Ameriku, rekavši: „Želim da živim tamo gdje se niko neće za moj posao u bolnici usuditi da mi ponudi ništa, a pogotovu sir! Jer sir i specijalistički pregled ne mogu biti izjednačeni i svedeni na 2,5 KM, koliko taj sir košta na pijaci.“

Burna sedmica

Elem, naredna sedmica će biti burna u Tuzlanskom kantonu. Mi pokazujemo da ne znamo da čuvamo i cijenimo ništa što je vrijedno, ljekare bismo slali i na ulicu, i iz države i plaćali sirom.

Zbog toga što nas vode oni koji su sebi obezbijedili nadrealno dobre životne uslove, pa sa tih pozicija, u kojima se logično ne snalaze, vide zamagljenu sliku vjerujući da je lako naći neurohirurga? Mi živimo u uslovima hazarda, gdje se ne ulaže u istinski stručni kadar, u čist zrak, u budućnost djece u tretman pročišćenja voda…

Umjesto toga, naši novci idu u stalne rekonstrukcije vlasti, na koje dovodimo novajlije, sve lošije i sve manje iskusne kadrove. Sasvim je logično da nikakve dogovore ne postižemo i nikakav napredak sistemski ne predviđamo…

Počinjem blago da se ježim svakodnevno kad čujem bespomoćnu i izlizanu frazu koja glasi: „Neka svako radi svoj posao!“ Ili, „Neka ljekari rade posao za koji su plaćeni!“ Razni, samozvani i izabrani koriste javne skupove, mikrofone i prilike da zaječe i teatralno ponavljaju: „Gospodo, neka svako radi svoj posao!“, kao da će tim ponavljanjem tu prostu frazu učiniti razumljivijom i jasnijom, umjesto što je čine otrcanijom i jeftinijom. 

Jer mi dozvoljavamo da glavne zaključke donose oni koji će reći: „Ma hajd’, šta će doktoru plata?“ Jer taj, koji tako razmišlja i takve odluke donosi, prvi će posegnuti za pronalaženjem načina kako da tom ljekaru gura sive pare u džep, onda kad sam dođe u situaciju da mora da se liječi. Onda je ljekar dobar i vrijedi. Do tada, mi smatramo da je sasvim u redu da ljekar za svoju uslugu uzme sir, onaj koji na pijaci košta 2,5 KM i da mu se svaki trgovac, pijačni radnik, pekar, mesar, onda kad ozdravi ili dok je zdrav nasmije u brk i strogo zaprijeti: „Neka svako radi svoj posao!!!“

A kako stvari stoje, od ponedjeljka će u Tuzlanskom kantonu, ako UKC napuste stotine ljekara i medicinskih radnika, svoj posao odlično raditi travari, iscjelitelji i vračevi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera