Oglasi

Heroji kojima nedostaje vođa

Hrvatski rukometni velikani zaslužuju nadahnute i predane vođe, lidere koji mogu zaustaviti teška kola poraza.

Piše: Božo Sušec

Nitko ozbiljan ne može osporiti da je hrvatska rukometna reprezentacija već 10 godina u samom vrhu svjetskog rukometa.

Brojke će potvrditi da niti jedna druga rukometna velesila na posljednjih 13 olimpijskih, svjetskih i kontinentalnih smotri  nije bila u samoj završnici, samo Hrvatska ima 12 polufinala i jedno jedino peto mjesto.

Naši rukometni velikani u kontinuitetu dviju generacija osvojili su 10 medalja, a možda će u Danskoj i jedanaestu.

S obzirom na veličinu zemlje, na broj aktivnih rukometaša, na ulaganja u sport u Hrvatskoj to spada u najveća sportska čuda u modernoj sportskoj povijesti.

Skinuti šešir

Što bi Francuzi rekli "chapeau", skinuti šešir i pokloniti im se do poda. Iza toga stoji gotovo fanatičan rad, iscrpljujući treninzi, borbe s bolnim ozljedama, ispitivanje krajnjih granica mogućnosti tijela i svijesti, propitivanje čvrstine živaca ponekad izloženih nepravičnim sudačkim zviždaljkama.  

Uz sve to valja imati na umu da je rukomet gladijatorski sport u kojem ste izloženi nesmiljenim udarcima protivničkih obrambenih falangi sastavljenih od sto i višekilaških brda mišića, za razliku od , recimo, košarke, gdje se i mrki pogled kažnjava osobnom pogreškom.

Zato su to heroji koji zaslužuju nadahnute i predane vođe, zapovjednike i generale, lidere koji mogu zaustaviti teška kola poraza kad krenu niza strminu i iz neke nemoguće pozicije preokrenuti situaciju u korist vlastitog uspjeha.

To Hrvatska u zadnjih 10 godina nije imala.

Ključni Irfan Smailagić

Kako drugačije objasniti da nakon 2 zlata osvojena na Svjetskom prvenstvu 2003. i Olimpijskim igrama 2004. (trenerski tandem Červar-Smailagić) igrački nebeski vrijedna reprezentacija doživi jedanaest poraza zaredom u 11 ključnih utakmica najvećih svjetskih odmjeravanja snaga.

2005. Svjetsko prvenstvo Tunis finale Španjolske 34:40 (Lino Červar)
2006. Evropsko prvenstvo Švicarska polufinale Francuska 23:29 (Lino Červar)
2007 Svjetsko prvenstvo Njemačka četvrtfinale Francuska 18:21 (Lino Červar)
2008 Evropsko prvenstvo Norveška finale Danska   20:24 (Lino Červar)
2008 Olimpijske igre Kina polufinale Francuska 23:25 (Lino Červar)
2009 Svjetsko prvenstvo Hrvatska finale Francuska 19:24  (Lino Červar)
2010 Evropsko prvenstvo Austrija finale Francuska 21:25 (Lino Červar)
2012 Evropsko prvenstvo Srbija polufinale Srbija 22:26 (Slavko Goluža)
2012 Olimpijske igre Engleska polufinale Francuska 22:25 (Slavko Goluža)
2013 Svjetsko prvenstvo Španjolska polufinale Danska 24:30 (Slavko Goluža)
2014 Evropsko prvenstvo Danska polufinale Danska 27:29 (Slavko Goluža)

Vjerojatno primjećujete da poslije smjene Irfana Smailagića, slučajnost ili podudarnost, Hrvatska niti jednom nije kročila na sam olimpijski, svjetski ili evropski vrh, a po igračkim vrijednostima, čak i po zakonu velikih brojeva moglo se i trebalo se to dogoditi. Traje to gotovo 10 godina.

Poslije svake, ali baš svake, od ovih jedanaest gorkih utakmica pojavio se selektor mračna lica koji bi nevješto, ali u vlas isto, sricao psovački festival o sudačkom lopovluku i protuhrvatskoj zavjeri.

Slavko Goluža, poslije njegova poraza od Danske, proširio je optužnicu dresiranim rečenicama totalitarnog jezika izjavivši, između ostalog, da su "hrvatski sportaši od strane domaćina bili tretirani poput životinja" i srušio sve sportske konvencije, na svoju, ali i širu sramotu.

Nova umotvorina u rangu je s onom iz 2010. kad je usred Beograda prosuo misao "da mu je draže pobijediti Srbiju nego osvojiti medalju". Goluža je upoznao svijet, ali je nažalost i svijet upoznao njega.

Neiskorištene šanse

Umjesto traženja "sudačkih glava", koji su od 13 dvojbenih odluka donijeli osam u korist Danske i pet na vodu Hrvatske, izbornik se mogao zapitati kako to da na početku drugog poluvremena kod rezultata 15:13 za Hrvatsku, nismo , prvo s dva igrača više, a zatim s jednim, iskoristili sedmerac i dvije stopostotne šanse i otišli na 18:13.

Umjesto toga nakon šest i pol minuta bez postignutog hrvatskog gola bilo je 16:15 za Dansku.

Ne govori li nešto podatak da je danski vratar Landin imao šest obrana više od oba hrvatska golmana, da je imao 36 posto obranjenih lopti, a da je Alilović ostao na skromnih 20 posto. Da je dansko krilo Eggert zabio osam iz devet pokušaja, a da su hrvatska krila imala šest neiskorištenih uskakanja... i da hrvatski prvi vanjski pucači Bičanić i Kopljar nisu klase Metličića i Lackovića.

 Goluža je upoznao svijet, ali je nažalost i svijet upoznao njega.

A možda bi sve bilo drugačije da je momčad vodio netko od istinskog trenerskog i liderskog formata. A  ne netko tko igračima u time-autu tvrdi da je protivnička obrana rupičasta poput švedskog sira i vjerojatno večera sa švicarskog stola.

Sigurno ne bi bilo isto da je na hrvatskoj klupi bio Ulrick Wilbek koji je s manjim igračkim potencijalom dosad osvojio 6 zlatnih medalja. I nikada nije vrijeđao gostoljubive domaćine.

Ili Šveđanin Bengt Johansson koji je na krilima sjajne generacije  devedestih godina ( Wislander, Mats i Staffan Olsson....) osvojio dva naslova prvaka svijeta i četiri puta bio prvak Evrope.

Ili naš stalni inkvizitor Francuz Claude Onesta s jedinstvenim podvigom od četiri titule u nizu, ukupno dva zlatna olimpijska odličja, dva svjetska prvenstva i dva evropska naslova.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera