Heroj tragedije Manchester Uniteda iz 1958.

Harry Gregg je pomagao preživjelim nakon pada aviona u kojem su poginule 23 osobe, uključujući osam njegovih saigrača

Piše: Alan Fisher

Dogovoriti intervju sa Harryjem Greggom je bilo veoma lako.

Kratki telefonski poziv hotelu koji posjeduje u Portstewartu na Antrimskoj obali Sjeverne Irske i postignut je dogovor da se narednog jutra sastanemo na trajektnom terminalu u Belfastu.

Sjećam se da je bilo prohladno i sivo, a Harry je bio visok, jak, atletski građen i spreman da govori o događaju koji se davno desio, ali o kojem vrijedi da se iznova govori.

Kada smo se sreli prije 15 godina, on je imao 65 godina.

Prilikom rukovanja njegov stisak ruke je bio jak i čvrst, njegova velika golmanska šaka skoro dvostruko veća od moje.

Harry je bio dio tima Manchester Uniteda koji je predvodio škotski menadžer Matt Busby, a čiji je potencijal bio zastrašujući.

Ali sve se to promijenilo kada se tim 1958. vraćao iz Beograda, gdje su odigrali neriješeno u utakmici Evropskog kupa.

Avion je sletio u Minhen da dopune gorivo. Dvaput su pokušali da uzlete, ali je pilot odustajao u posljednjem trenutku.

Gusti snijeg

S obzirom na to da je padao gusti snijeg, većina putnika je mislila da ih čeka noć provedena u Minhenu, ali je pilot odlučio da još jednom pokuša i svi su se vratili u avion.

Harry Gregg je bio zabrinut. Vladala je tišina. Avion pun mladih, samouvjerenih muškaraca, koji nikada nisu prestajali da se šale i pričaju dosjetke, bio je tako tih.

Harry je pogledao kroz prozor.

“Sjećam se da sam u prolazu vidio drvo i kuću, a onda se iznenada sve zacrnilo i iskre su počele da lete na sve strane.”

Kada su stvari počele da lete na sve strane po kabini, Harrya je nešto pogodilo u glavu. “Mislio sam da je mi je vrh glave odrezan.”

Avion se prevrnuo na stranu, stružući i kršeći se duž piste. A onda se zaustavio.

‘Niko nije zapomagao’

Harry se sjeća da “niko nije zapomagao. Bila je tišina i mrkli mrak i na trenutak sam pomislio da sam umro. I onda mi je kroz glavu prošla čudna misao da sam imao odličan život i da ne znam njemački jezik”.

I dok se Harry sjeća događaja sa asfalta, zuri u tačku iza mene, kao da gleda ponovni snimak i da ga komentira dio po dio, svaki trenutak.

Probila se zraka dnevnog svjetla, čuo se piskavi zvuk i Harry je shvatio da je još živ.

Znao je da mora izaći iz olupine. Puzao je preko nekih tijela i našao rupu u trupu. Iskobeljao se vani i vidio druge kako kroz snijeg trče ka sigurnosti.

Ono što uslijedilo pokazuje kakav je zaista čovjek Harry Gregg, ono što ga čini pravim herojem. Čuo je kako dijete plače.

Pozvao je druge da mu pomognu: “Vratite se nazad gadovi, tu je dijete koje je još živo.”

Možda nisu čuli Gregga ili im nije bilo stalo, ali Harry se okrenuo priznavši “bio sam prestravljen onim šta ću zateći”.

Povratak u plamen

Vratio se u avion u plamenu, kroz tminu, dok nije našao bebu. Iznio je napolje. Na pisti je dao bebu radijskom operateru koji je bio dio osoblja aviona.

Da je Harry u tom trenutku otišao na drugu stranu, bio bi heroj. Ali se on vratio nazad da potraži majku.

Dok ju je tražio u olupini, ona se iznenadno pojavila. Ovo nije bio trenutak za prefinjenost.

Harry je stavio ispred sebe, odveo je do rupe kroz koju je prvi put pobjegao, a zatim, nakon što je stavio oba svoja ogromna stopala na njena leđa, gurnuo je vani na snijeg.

Harry je tražio put ka vani. Otišao je na drugu stranu aviona, gdje je vatra bila najveća. Vidio je ogromnu štetu.

Dva najpoznatija igrača kluba, Bobby Charlton i Denis Violet, ležali su tako da su im tijela bila napola u avionu a napola van njega.

“Pomislio sam da su mrtvi.” Zgrabio ih je obojicu za kaiševe njihovih hlača i odvukao ih kroz snijeg i krš na sigurnost.

Potaga za prijateljima

A onda se ponovo vratio nazad i dalje tražeći svog saigrača i starog školskog prijatelja Jackieja Blanchflowera.

Našao je menadžera Matt Busbyja u svjesnom stanju, koji se držao za prsa i jaukao zbog bolova u nogama, a zatim ga pridigao.

Poslije je našao svog prijatelja kako plače. Preko njega je ležalo mrtvo tijelo njegovog saigrača Rogera Byrnea.

Zaustavio je krvarenje iz rane na Jackievoj ruci tako što ju je podvezao svojom kravatom.

Iznenada se čula serija eksplozija iz zapaljenog dijela aviona koja je oborila s nogu ljekara koji je došao da pomogne.

Kada se Harry okrenuo, vidio je da su dvojica koje je odvukao na sigurnost, Denis Violet i Bobby Charlton, stajali i gledali vatru.

“Osjetio sam takvo olakšanje. Mislio sam da su mrtvi.”

Harryjev glas je dubok i snažan, ali nema drame i velikih emocija dok se sjeća minuta koje su uslijedile nakon katastrofe.

Sebe ne smatra hrabrim ili herojem: “Bio sam prestravljen i kada sam shvatio da spasioci imaju stvari pod kontrolom pao sam na koljena, plakao i zahvaljivao se Bogu što su neki od nas živi.”

On smatra da bi svako postupio na isti način, ali mnogi nisu. Poginule su 23 osobe, uključujući osam igrača.

Manchester United je nedavno odigrao utakmicu u čast Harryja Gregga. Zarađeno je mnogo novca.

Većinu novca je poklonio u dobrotvorne svrhe i u posebne namjene. Mislim da se niko nije iznenadio tim postupkom Harryja Gregga.

Izvor: Al Jazeera