Oglasi

Hasan Kikić – revolucionar koga su zaklali četnici

Hasan Kikić, baš kao i Meša Selimović, dolazio je iz porodice koja je dala nekoliko partizana, a od sedmerice braće koje je imao u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.
Kikić je rođen u Gradačcu u osiromašenoj begovskoj porodiciWikipedia

Godinama prije nego što je, nošen uvjerenošću da je socijalizam jedini ispravan put za razvoj čovječanstva, pristupio Komunističkoj partiji, Hasan Kikić pokazivao je otvoren prezir prema društvenim nazadnostima i korumpiranim državnim institucijama. Vlastitim primjerom prkosio je konvencijama koje su čovjeka sputavale i ograničavale njegove prirodne sposobnosti, a zbog svoje tvrdoglave odlučnosti da se bori za ideale u koje je vjerovao, bio je žrtva brutalnih progona.

Kao veoma mlad upoznao je svijet kao surovo i nemilosrdno mjesto, neprijateljski raspoloženo prema ljudima sanjarima, koji se ni po koju cijenu nisu željeli odreći svojih ideala. I baš su ga ti ideali opredijelili da se svrsta uz bok drugovima antifašistima i bude divljački ubijen samo zato što se borio za ono vječno i neprolazno Liberté, égalité, fraternité.

Rođen u osiromašenoj begovskoj porodici u Gradačcu, od ranog djetinjstva trpio je glad i neimaštinu jer skromna primanja njegovog oca, školskog podvornika, nisu bila dovoljna da osiguraju mnogobrojnoj porodici čak ni skromno građansko blagostanje. Osnovno obrazovanje završio je u rodnom Gradačcu, gdje se već primjećuje izuzetan talent budućeg književnika. No, skromne prilike u kojima je živjela njegova porodica nisu pružale mogućnosti za Hasanov intelektualni razvoj i on, uz nesebičnu pomoć majčinog brata, školovanje nastavlja u Derventi, gdje pohađa Učiteljsku školu.

Revolucionarna narav i štrajk učenika

U Derventi prvi put ispoljava revolucionarnu narav i, uz pomoć školskog druga Ilije Grbića, organizira štrajk učenika, a nakon njegovog krvavog sloma biva izbačen iz škole, pa četvrti razred Učiteljske škole završava u Zagrebu. Po završetku školovanja služi vojsku u Školi rezervnih oficira u Sarajevu, a zbog izuzetnih sposobnosti u vojnoj organizaciji unaprijeđen je u čin pješadijskog potporučnika. Već tada počinje se baviti književnošću, objavljujući pjesme i priče u književnim publikacijama, a teme kojima se bavio opisivale su folklorni svijet podneblja jezikom lirskog intimizma. Iz te prve faze kritika najzanimljivijim smatra prozni zapis "Iz zapisa jednog alkoholičara", u kojem se naslućuje onaj kasniji Kikić, oštriji i društveno kritičniji.

Te godine provodi u učiteljevanju širom Bosne i Hercegovine, a ta kalvarija mladog čovjeka, koji se bori za samostalnu egzistenciju, počinje u selu Hajdarovići pored Zavidovića, gdje svu svoju duhovnu širinu ulaže u elementarno opismenjavanje naroda. Zatim ga služba odvodi u istočnu Bosnu, gdje je bio učitelj u Ustiprači i Rogatici, savjestan i požrtvovan, kako ga pamte ljudi koji su u djetinjstvu bili njegovi učenici.

U Rogatici upoznaje Anku Jovanović, učiteljicu iz poznate pravoslavne činovničke porodice, kojom se ženi u augustu 1932. Taj brak naišao je na osudu konzervativne zajednice, a lokalna ulema s posebnim bijesom dočekuje ženidbu popularnog muslimanskog učitelja ženom iz pravoslavne porodice. Odlučan spasiti brak, a u strahu da on i supruga ne budu žrtve nasilja, Kikić je bio primoran tražiti premještaj u Hrvatsku.

Pripadnik bošnjačke kulturne zajednice

S osjećajem poraza i gnjevan na zaostalost sredine, za koju je vjerovao da je može korjenito promijeniti prosvjetiteljskim radom, u Hrvatskoj učiteljevanje shvata više kao građansko zanimanje neophodno da se osiguraju životna sredstva. Svoje društvene ideale počinje kanalizirati na druge načine, pa se počinje aktivno kretati u lijevim i društveno naprednim intelektualnim krugovima, kad uspostavlja prisne odnose s Miroslavom Krležom, Augustom Cesarcem i Ognjenom Pricom.

Zbog bliske povezanosti s aktivistima Komunističke partije i otvorenog agitatorskog rada, dolazi pod udar vlasti. Biva hapšen i oslobođen, agenti tajne policije prate njegove aktivnosti, a Ministarstvo prosvjete bez ikakvog valjanog obrazloženja degradira ga u službi.

Do izbijanja rata u Zagrebu stječe reputaciju agilnog društvenog aktivista, koji s nezabilježenom energijom vodi polemike na lijevoj društvenoj sceni, ali je podjednako aktivan i kao pripadnik bošnjačke kulturne zajednice. Kao predsjednik Društva hrvatskih Muslimana, bavi se preporodno-prosvjetnim radom, a po okupaciji Jugoslavije i uspostavljanju ustaške Nezavisne Države Hrvatske oštro kritizira javno djelovanje i odnos prema okupatorskim vlastima muftije Ismeta Muftića.

Konspirativno ime 'Slobodan'

Njegovo antifašističko djelovanje počinje odmah nakon uspostave NDH organiziranjem ilegalnih aktivnosti, skrivanjem ljudi i oružja i rasturanjem komunističke literature. Svjestan da se istinske borbe vode u njegovoj rodnoj Bosni, po tajnom nalogu Komunističke partije, priključuje se Domobranskim jedinicama, a tokom službe u Sanskom Mostu prenosi sanitetski materijal partizanima u Bosanskoj krajini.

Na slobodnu teritoriju došao je u februaru 1942, kada se priključuje Prvoj krajiškoj proleterskoj brigadi. U prvim danima boravka među partizanima dobija konspirativno ime "Slobodan", pod kojim su ga zarobile četničke jedinice vojvode Uroša Drenovića. Osuđen na smrt, suočio se s naizgled bezizlaznom situacijom, ali nizom sretnih okolnosti uspijeva se osloboditi zarobljeništva i izbjeći izvršenje smrtne kazne.

Ipak, nije dugo uživao u sreći tog nevjerovatnog herojstva jer već početkom maja, nakon što se priključio Grmečkom partizanskom odredu, gine u četničkoj zasjedi kod sela Rapta, između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa, ispod planine Čemernice. Legenda kaže da je nakon zarobljavanja Kikić prepoznat kao revolucionar i muslimanski ljevičarski intelektualac iz Zagreba i da je u grupi koja ga je zarobila bilo onih koji su se prisjetili njegovog ranijeg utamničenja i herojskog bijega. Nije mu suđeno, a ubijen je brutalno, ritualnim klanjem.

Kikić je, baš kao i Meša Selimović, dolazio iz porodice koja je dala nekoliko partizana, a od sedmerice braće koju je imao, osim njega, u partizanima su poginuli Safet, Huso i Ago.

Socijalno angažirana književnost

Književno naslijeđe Hasana Kikića bogato je i raznovrsno, a njegovi najpoznatiji književni radovi, prije svih knjiga priča Provincija u pozadini, otkrivaju da je riječ o piscu istančane svijesti o složenosti društvenih zbivanja. Socijalno angažirane pripovijetke predstavljaju život bosanskohercegovačke provincije kao duhovno zarobljeništvo i kritika nije propuštala primijetiti da je u toj knjizi Kikić najličniji i najiskreniji. Zaostalost Bosne živo ga je pogađala jer je cijelog života smatrao da socijalna bijeda zemlje proizlazi iz nemara kulturnih elita da se suoče s prosvjetiteljskim procesima.

Emancipaciju tog svijeta doživljavao je kao ličnu traumu, a u pedagoškom radu, publicističkim aktivnostima i umjetničkom stvaranju vodio se idejom potpunog ljudskog oslobođenja. Njegova književnost upravo je zbog toga toliko pripovijedno živa i autentična, a njena socijalna angažiranost, kako kritika voli laskavo reći, dolazi iz njegove organske potrebe da svijet svojih ideala spoji s temama svog literarnog izražavanja.

U Kikićevom književnom radu izdvajaju se još i romani Ho-ruk i Bukve, oba objavljena prije Drugog svjetskog rata. U tematskom i idejnom smislu u potpunosti su na tragu knjige Provincija u pozadini, a u sve tri knjige jasno je uočljiv Kikićev specifični i osebujni literarni stil, zbog kojeg je bio poznat kao "pisac bosanskog narativa". Zanimljivo je spomenuti da se u mnogobrojnim polemikama koristio pseudonimima, a najpoznatiji je "Alija Korjenić". Osim tim, često se koristio i pseudonimima "Red", "Lepojko Kosić" i "A. Kosić", ali postoje mnogobrojni onovremeni zapisi koji svjedoče da je čitalačka publika dobro znala o kome je riječ i da se Kikić lažnim imenima koristio kako bi zaštitio svoje učiteljsko namještenje.

Revolucionar do srži bića

Književnim radom nastavio se baviti i u partizanima, a jednočinka koju je napisao i koja je bila izvedena Partizani idu nije sačuvana, baš kao što su zauvijek nestali i njegovi u štampi najavljeni romani Počasni građanin i Haso.

Kikić je bio revolucionar iz uvjerenja, ali njegov marksizam i komunizam nisu bili akademske ni filozofske prirode. Sanjao je da izmijeni zemlju u kojoj je živio, dokine običaje koji su sputavali običnog malog čovjeka, uvede svoju "provinciju" u savremeni svijet, u kojem neće biti siromaštva, gladi i bijede. Svoje ideale cijelog života nosio je sa sobom kao jedini posjed i jedinu istinsku vrijednost i zbog tih ideja hrabro je i bez oklijevanja otišao u smrt.

Hasan Kikić bio je revolucionar, pisac i partizan, i to je sve bio cijelim svojim srcem i puninom svog bića.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.