Hakeem The Dream, čovjek koji je ostvarivao snove Bosancima

Njegovo prezime Olajuwon na jednom od nigerijskih dijalekata znači 'uvijek na vrhu' (Ustupljeno Al Jazeeri)

Tropsko sunce Hjustona, natopljeno vlagom, prži i početkom oktobra. Čovjek se u minuti pretvara u hodajući potok. Pa ipak, tu sam. Ispred “Toyota Centera”, ogromne arene, doma Hjuston Roketsa. Moja posjeta i nije baš sportske prirode. Rocketsi imaju velika očekivanja. Boriće se ove sezone za ulazak u finale Zapadne konferencije. No, ima nešto bitnije.

Ko je Hakeem?

Ispred dvorane stoji spomenik u vidu obeliska na kojem je reljefno ispupčen dres. Ima po njemu nekakve metalne patine. Ali, to nije običan dres nekakvog tek običnog košarkaša. Ne. Na njemu stoji broj 34 i potpis “Hakeem Olajuwon”.

Hakim Oladžuvon, živa legenda svjetske košarke. On je Hjustonu donio dvije titule NBA šampiona. On je jedan od samo četiri čovjeka u ovom sportu koji je postigao kvadripl-dabl. To je jedan od najnevjerovatnijih poduhvata u košarci. Za one koji ne znaju, za kvadripl-dabl potrebno je ostvariti dvocifrene učinke u četiri od pet glavnih statističkih kategorija (poeni, skokovi, asistencije, ukradene lopte, blokade) u jednoj utakmici. O košarci ne treba dužiti. Osim još pomenuti kako je najveći od svih, Majkl Džordan, rekao za Hakima da je najbolji centar na svijetu svih vremena.

Velim, nisam (samo) zbog toga došao da se poklonim ovom superstaru ispod spomenika na kojem se u vrelini stropa oslikava dres sa brojem 34.

Priča o kojoj se ne priča

Ima jedna velika, a neispričana priča o gorostasu iz Nigerije, koja se itekako tiče Bosne i Hercegovine, Bosanaca i Hercegovaca.

Malo je poznato da je Hakim za vrijeme rata iznajmio čitavo jedno naselje za izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Godinu dana nevoljnicima je plaćao stan, hranu, odjeću, školovanje djece, liječenje. A naših nevoljnika bilo je baš mnogo. Naselje San Malo, u blizini Dauntauna ogromnog, višemilionskog Hjustona.

I baš tih ranih devedesetih, Hakeem “The Dream”, kako mu je bio nadimak, bio je u zenitu slave. Osvojio je dva šampionska prstena, bio je heroj južnog Teksasa. Ali, Hakim se borio i za svoj san. Tek 1993. godine dobio je američko državljanstvo. Savršeno dobro je znao kroz šta prolaze izbjeglice, odbačeni i protjerani u “zemlji slobodnih”. I savršeno dobro je znao kako im pomoći.

Tiho, bez medijske pompe, nametanja, ponižavanja u vidu kojekavih novčanih čekova, koji su oduvijek bili neka vrsta samopromocije i reklame, mirno je zakupio čitavo jedno naselje i, velim, plaćao ljudima sve, cijelu tu njihovu tešku, pretešku prvu godinu asimilacije u novi svijet.

Da ti ne zna lijeva šta ti radi desna

Nego, ovo gore sa početka “malo je poznato” čini ovog gorostasa od 213 cm ljudinom. Pazite, jedan superstar izvodio je na životni put hiljade ljudi u njima nepoznatoj, stranoj i ogromnoj zemlji. Činio je to na vrhuncu popularnosti, a njegovo humano djelo ostalo je gotovo u potpunosti skriveno. A to je u Americi “nemoguća misija”. Morate shvatiti proporcije i razmjere ove zemlje, pa razmjere popularnosti “popularnih”, pa tek onda razmjere popularnosti živih legendi poput Hakima Oladžuvona. Svaki potez ove osobe, svaki mig, svako djelanje na terenu i van terena praćeno je sa bezbroj kamera, reporterskim ekipama, silnim savjetnicima, trenerima, menadžerima, advokatskim timovima, PR-ovima i čime sve ne.

I opet, po staroj dobroj “da ti ne zna lijeva šta ti radi desna ruka” nigerijsko čudo pomagalo je ljudima iz Bosne i Hercegovine da pokrenu svoje malo, obično čudo, koje se zove život dostojan čovjeka.

Jer, znao je po sebi veliki Hakim šta je pakao bijede, rata i bezvlašća. Znao je kako se upornošću i predanošću iz predgrađa Lagosa u Nigeriji dolazi u društvo besmrtnika. Njega, dječaka, koji je lutao između fudbala i odbojke, negdje po Lagosu, ne bi li preživio, pukom slučajnošću primijetio je NBA skaut. A sve ostalo? Neki će reći: “Sve ostalo je legenda.” Ne – sve ostalo je krvavi trud. Rad, red i disciplina. Sve ostalo je borba za san. Onaj lični, porodični. Mali san, koji je u Hakimovom slučaju postao veći od života. I, što je najvažnije, nije se u veličini svojoj uzvisio i predao oholosti. A to se mnogima, priznaćete, često dešava dok gaze po zvjezdanim stazama popularnosti.

Nije rijedak slučaj da se i danas pojedini Bosanac i Hercegovac zatekne pored spomenika. Sa djetetom u naručju. Prođe sa strane i, onako stidljivo, rukom dotakne bronzani dres. Zahvali se. Sjeti se svog težačkog i paklenog puta od ratom razorene Bosne do pristojnog života jednog čovjeka, koji šeta sa svojim unučetom.

Nije rijedak slučaj da taj naš čovjek pogleda i pogledom se sudari sa nekim drugim djedom, “kolegom po unučetu”, iz Obale Slonovače, Ruande, Somalije, Mijanmara…

Jer, vidite, nije Hakim pomagao samo Bosancima i Hercegovcima. Ovo je tek jedan, naš komadić ogromne slagalice, koju je napravio čovjek – San. “The Dream”. Čovjek koji je imao želju da pomogne svakoj izbjeglici na ovom svijetu koja se skrasila pod užarenom loptom južnog Teksasa.

Gledam spomenik. Jednom čovjeku iz Afrike, koji je u potrazi za svojim snom i sam postao san. I sjetim se jednog detalja iz njegove karijere. Hakim Abdul Oladžuvon je čovjek koji je patentirao tzv. “fade away”. To je korak unazad sa okretom ka košu i munjevit skok-šut.

Ako vas život odbaci unazad, iskoristite to! Okrenite se i poentirajte. Hakim se odavno ne bavi profesionalno košarkom, ali u ljudskom smislu on je na vrhu. Uvijek. Trebate znati da njegovo prezime na jednom od nigerijskih dijalekata znači upravo to – “uvijek na vrhu”.

Hvala ti za ispunjenje snova, Hakeem “The Dream”!

Izvor: Al Jazeera